Iz novih knjiga

Josip Ivanović

SAL

(„Klepsidra“, Кreševo, 2014)

Kroz noć i topli oceanski zrak titrali su ritmovi salse i sambe. Uokolo krijesa zapaljenog na pješčanoj plaži otoka Sala plesali su razgolićeni otočani. Oponašali su plesne navike predaka iz afričkih plemena, no za razliku od pradjedova, koji su takvim plesom zabavljali bogove uroda i kiša, njih je, te 1981. godine dopalo zabavljati tek obične smrtnike željne provoda i bluda.
Rijetke turistice nisu obraćale pozornost na tamnopute plesače, dok su seksipilne plesačice bile idoli žudnje dobrano opijenih turista. Svaki od njih barem jednom je pokušao zavesti neku od mještanki, ali bi se, svaki put odbijeni, razočarano vraćali do improviziranog bara na plaži. Taj “noćni bar”, a zapravo toranj za čuvara plaže danju, bio je poput lječilišta ispred kojeg su neuspješni ljubavnici, daljnjim kupovanjem domaćeg ruma, liječili povrijeđenu sujetu. Začudo, rum nije služio samo u tu svrhu nego je bio i izvrsno sredstvo za razbuktavanje krijesa. A kad bi netko od plesača ispljunuo alkohol u vatru, plamen bi buknuo kao da je poliven benzinom.
U neposrednoj blizini plaže, na terasi zdanja koje je nazivano hotelom, poslijeponoćne sate je kratio i Leopold. Elegantni dvadesetsedmogodišnjak porijeklom iz američke države Nebraske za stolom je sjedio sam. Nije mu se dopadala raskalašena zabava na Salu kao, uostalom, ni petodnevni boravak u Zelenortskoj republici.
Pažnju mu iznenada odvuče ženski vrisak. Mladolika mještanka panično je trčala plažom, pokušavajući pobjeći pohotnom turistu koji je, otkrivale su njegove geste, utrku shvaćao kao dio ljubavne predigre. Njega je, pak, htio sustići žutokosi debeljko obučen u majicu nogometne reprezentacije Zapadne Njemačke. Obojica su trčali poput tupavaca, noseći čaše iz kojih se prolijevao alkohol. U toj utrci crna gazela je odmicala sve više, a njeni pratitelji su nakon pedesetak metara odustali od potjere. Znojni i zagrljeni, malaksalo su se vraćali prema tornju i novim količinama ruma.
Približno dva sata prije svitanja – točno u vrijeme predviđeno za poziv – Leopold je došao do hotelske recepcije. Zatražio je telefon i pozvao Roberta Schillacija, rođenog Talijana nastanjenog u Lincolnu. On mu je obznanio ime sljedećeg odredišta:
– Hotel “Damast”, Lamentinovo, Yugoslavia.
– Yugoslavia!? – uzvrati Amerikanac, oraspoložen tim više jer je odlično poznavao jezik tamošnjih naroda.
Smjesta je prekinuo razgovor, a recepcionara je upitao kada polijeće prvi zrakoplov s otoka. Buljooki crnac odgovori da će za nešto dolara i sto pedesetak minuta sigurno biti iznad Atlantskog oceana, ako mu odgovara let ka Lisabonu.
Sto minuta poslije, prolazeći pored šarenog štanda u blizini uzletišta, Leopold opazi tugaljivu trgovkinju. Na njenom bakrenom vratu visio je privjesak od vulkanske lave. Nakit s crvenom gravirom SAL toliko mu se svidio (više zbog mulatkinje) da je kupio identičan. Kasnije je, dok se spremao ući u zrakoplov, shvatio kako je prekršio obećanje da na putovanjima neće kupovati suvenire.
Kašljucavi dvomotorac nemirno se otisnuo u, činilo se, bezuspješan lov na oblake. Sal je ostao u talasastom zagrljaju tirkiznog oceana; neki drugi otoci su, tako pusti i dugi, iz visine izgledali poput izronjenih leđa mitskih nemani. Uskoro je otočje nestalo pod oblacima, a kroz prozore su bljesnule sunčeve zrake. Nekoliko mjesta od pilotske kabine sjedila su dvojica muškaraca. S uzbuđenjem su, osobito onaj u majici reprezentacije Zapadne Njemačke, pogledavali stariju plavušu koja se, na zadnjem sjedalu, prepuštala erotskom užitku s tamnoputim mladićem.

*
*     *
*

Let od Lisabona ka Zagrebu Amerikanac je provodio u mnogo luksuznijem zrakoplovu. Uz čašu portugalskog crvenog pjenušca, razmišljao je o djetinjstvu i novoj destinaciji: Jugoslavija, domovina njegovog djeda. Zemlja koju je posjetio dvaput: prvi put kad ga je djed, tada još školarca, poveo u svoje rodno selo, gdje su proveli tri mjeseca; drugi put kad je s bakom Marthom, pet godina poslije, otišao na obale Jadranskog mora.
Najvažnija osoba u Leopoldovu odrastanju bila je upravo baka Martha. Ona ga je odgojila, trudeći se da joj jedini unuk ne postane isti kô otac: patološki kockar, ženskar i pijanac. Nitkov koji je u delirijskom napadaju trima puščanim hicima usmrtio suprugu. Četvrtim je ubio sebe, a budući da je jedan metak ostao neispaljen, moglo se pretpostaviti da bi pijana budala ubila i tada trogodišnjeg sina da ga baka tog dana nije povela u dječje zabavište, povodom predstave uoči Dana neovisnosti.
Martha je preminula kad je Leo, kako ga je voljela zvati, imao dvadeset godina. Nije prošlo ni mjesec dana od njenog pogreba kad se razbolio djed. Klonuo je na krevet, potpuno shrvan gubitkom bračne drugarice. Hropćući je govorio kako željno iščekuje dolazak smrtnog časa, potražujući i Božju milost da prestane taj američki san. San koji je bio ispunjen, ali ne i dosanjan. Jer sve bogatstvo i dionice, a one su donosile enormne prihode, nisu mu utažile prvotnu bol nastalu gubitkom sina jedinca i snahe. Štoviše, kad je ostao i bez supruge, sve mu je postalo nevažno. Dugogodišnju težnju za što više novca na računu smatrao je uzalud potrošenim životom. Zato je, pred samu smrt, odlučio sastaviti oporuku. Testament je ovjerio osobno odvjetnik Roberto Schillaci, a čim je on izišao iz sobe, starac je s lica otrgnuo masku za udisanje nužnog kisika.
Nešto prije slijetanja u Zagreb, zrakoplov je uletio u turbulencije. Leopold je proklinjao i nebo i letenje. Zaklinjao se da će na sljedeće putovanje krenuti nekim drugim prijevozom, zemljom, nikako više zrakom. Istinabog, isto se zaklinjao i u zračni prijevoz kada bi mučninu osjetio u autobusu ili na brodu. Čudno je, zapravo, kako mučninu nije osjećao i od same pomisli na putovanje. Bio je to šesti mjesec da je vrijeme provodio na suludim putovanjima. U tih dvadeset pet tjedana posjetio je isti broj gradova, odsjedajući od ponedjeljka do subote u luksuznim hotelima, makar je bilo i onih što su sličili na motele iz filmova strave i užasa. Nerijetko je, od odredišta do odredišta, temperatura toliko oscilirala da nije ni pomišljao nositi prtljagu nego bi, ovisno o vremenskim uvjetima, prikladnu odjeću kupovao u gradu u kojem je odsjedao tog tjedna.
Tako je pri dolasku u zagrebačku zračnu luku odmah kupio jesensku garderobu. Netom skinute i uredno složene ljetne hlače i majicu odložio je pored kontejnera za smeće. Vjerovao je da bi takva, kratko nošena odjeća mogla nekome biti od koristi.
Sljedeći let, onaj iz Zagreba za Sarajevo, bio je odgođen zbog teške kiše i guste magle. Prve prognoze obećavale su da će zrakoplov poletjeti oko ponoći. Amerikanac je čekanje iskoristio za objedovanje u restoranu, a poslije večere je otišao sjesti u čekaonicu. Na susjednoj klupi sjedila je crnokosa i, vidjelo se po načinu odijevanja, uspješna poslovna žena. Čitala je časopis pa se moglo lako uočiti da nema vjerenički prsten.
Lako zaljubljiv, Leopold poželi osvojiti ne baš privlačnu neznanku; već ju je, nezadovoljan samotnim životom, zamišljao kao suprugu i majku svoje djece. Okupiran razmišljanjem o velikoj ljubavi i sretnom braku, zakasnio je napraviti prvi, po tom pitanju i presudni korak – korak što vodi do nje. Žena je, naime, ustala i nezgrapno otišla iz zračne luke. Vjerojatno je, kad je čula da se svi letovi odgađaju do jutra, odlučila otići negdje odspavati.
Magla je iščezla s prvim suncem. Pilot je konačno mogao vratiti JAT-ovu pticu u sarajevsko gnijezdo, a većina putnika se umorno razmiljela po Sarajevu. Leopold je, pak, jurio ka autobusnom kolodvoru, gdje je saznao da sljedeći autobus ide baš u regiju Sandriju, u grad Lamentinovo.

nazad