|
Prevedena književnost
Zoltan Danji
(Danyi Zoltán)
NAKON TALASA
Video sam, jasno sam video i nisam shvatio, ili ako sam i shvatio, nisam
hteo poverovati, dok mi se ipak činilo, da od ovoga ništa ne može biti
verovatnije;
video sam, kako sa mesom natrpanu lepinju premešta u levu ruku, oslobođenom
desnom rukom otvara šlic, raskreči noge, i u blistajućem, debelom mlazu
počinje da mokri, tačno naspram meni, otprilike za pet koraka udaljen od
mene, u tom usamljenom sumraku, nije me primetio, nasuprot njemu je već
zalazilo sunce, a ja sam sasvim jasno video, kako dugo i obilno poliva
jarak, dok punim ustima žvaće mleveno, izmešeno, gnječeno i ispečeno
svinjsko meso, video sam napola sažvakane komadiće mesa na njegovoj bradi,
dok je rekao nešto onom drugom, koji je stajao iza njega i takođe je snažno
kljukao u sebe lepinju sa mesom, a u drugoj ruci mu je visila flaša od dva
litra, sa nešto malo piva na dnu, sa malo, bezukusna, mlitava piva, mlitava,
kao grudi kafanske radodajke, od duvana u dronjce poderanih pluća;
obojica su nosili pohabane, prljave farmerice i neke tamnoljubičaste i
modrikaste, neizrecivo otrcane, daleke od svakog, čak i bilo kakvog, nekada
postojanog ukusa, za mlaki jesen inače previše tople perjane jakne;
to je bilo znači, što sam video u ovom usamljenom sumraku, kao na kraju
sveta, ova je bila zadnja slika, iz čega nema dalje, ili ne, ustvari i nije
bila zadnja, već ta što sledi posle zadnje, s one strane podnošljivog, i
bilo je svejedno, da li će podrignuti posle mokrenja, dok istresuje
poslednje kapljice, ili će pustiti jedan izdašan, pucketav vetar,
olakšavajući creva;
nisam hteo, ali sam morao da poverujem, protivio sam se, ali sam morao da
shvatim, da se to dešava, samo je to ono, što postoji;
pa ipak nije ova scena bila ta, što me je dirnula, već protekla tri sata, u
celosti, i ona tri sata koji su prethodili proteklom tri, jer su prva tri i
druga tri bili u tako teškoj, tako nepremostivoj i tako dubinskoj
suprotnosti, da je sve to odjedanput postajalo i previše mnogo za mene,
morao sam da stanem usput, da se mojom rasklimanom Floridom dovučem na ivicu
puta, pa prema tome tačno ovamo, u ovu upišanu scenu, sa lepinjom i sa
mesom, a i sa žderanjem;
vozio sam razderanom kaldrmom blatnjavog puta, na ivici druma crni tragovi
točkova u blatu, duboka izdubljenja, u kojima se skuplja mastan sok od
ustajalog ulja, muljeve boje, i uzalud nisam hteo da vidim ništa od onog,
pored čega sam prolazio, ipak sam morao gledati ovu bedu koja je prodirala u
sve, prostirala se na sve, prevladavala kao epidemija, i koja je bolesnim
samopokazivanjem otkrivala svoje čireve: gledao sam mrzovoljne ulice u
ostavljenim, zaboravljenim naseljima, s one strane svake granice, gde ispred
buđavih kuća ne mirišu cvetnjaci, znači ne trava, ne drvo, ne žbun ili bilo
šta drugo, nego otvorena odvodna kanalizacija – kao umobolni, mislio sam,
koji svoje sto puta isčešane, vlažne rane guraju u lice svakom ko prolazi
onuda, ludački se cerekajući uz to;
sa zidova otkinut malter se pretvara u prah tamo, gde padne ispod krivo
zapetih roletni, nikog, da to očisti, nikog, da popravi;
večita polutama vlada u glavama skliznutih roletni;
dirnulo me je sve to, možda i zato što nisam sa kožnih sedišta mekano
tapaciranog auta metalnog sjaja bleneo napolje kroz zatamljeno staklo, kao
turista koji se dosađuje, koji ravnodušno gleda iznad krajeva jedne daleke,
s visine prezrene zemlje, ne – iz moje Floride napola istrulenog donjeg rama
sam u proteklih tri sata video sebe i nas, naše krajeve, znači naše, samo
drugim očima, barem sam tada tako mislio;
uzrok svega ovoga su bila protekla tri sata, kada su mi nežno, pažljivo i
precizno, kao operacijom vrha cvetnog prašnika, očistili oči: nežnom i
pažljivom i preciznom intervencijom, ali ipak nemilosrdno su odstranili
kataraktu sa njih, barem na neko vreme, jer će i to, naravno, proći, a magla
će se opet spustiti na moje oči, sve će se nastaviti na isti način, kao i
ranije, mislio sam, ali me ovo u tom trenutku ni najmanje nije utešilo;
već posle obreda, istupivši na danas već totalno rastrzane, opljačkane i
bedne ulice nekadašnjeg glavnog grada, kao ludi mlin me je obrtao osećaj
nesigurnosti, ima li smisla sve to što ću morati da vidim sada, i da li
uopšte želim sve to da vidim, sve što tek nailazi;
jer je sve to, već i od mirisa vazduha, čim sam istupio iz kuće, postajalo
vrlo neizvesno;
na ulici me je dočekala bezbojna magla i rominjava kiša, i zbog ovog
bezvoljnog dočeka me je i ulica, kao i u ovom kraju poznato grozno
meteorološko vreme, a sa njima i put do kuće, već tada, u ovom prvom
trenutku kada sam stupio na ulicu, isključili iz sebe, ili, tačnije, možda
sam ja bio taj, koji sada, posle svega što sam doživeo u proteklih tri sata,
nije dao da potonem u ovu vlažnu tuđinu koja je mirisala na maglu, naime,
kao posledica protekla tri sata, sve što me je dočekalo kad sam stupio na
ulicu, postajalo je strano, pogrešno, i u nekom smislu nestvarno –
jednostavno nisam mogao verovati više, da je to ono, što nazivamo
stvarnošću;
neko ili nešto namerno, od jednog momenta na drugi, ponovo i ponovo uništava
sve ovo, mislio sam – i ovako, u ovoj upropaštenoj formi ga već nisam hteo,
uopšte mi nije bio potreban;
pre nego što sam napustio kuću, gde sam učestvovao na čajnom obredu po
pravilima starim petsto godina, još jednom sam, poslednji put, izbliza
pogledao mesto, koje je majstor sebi uredio, bio je to prostor veličine dva
tatamija u jednom uglu sale, kojem je pripadao i nizak, do zida gurnut
stočić, na njemu samo jedna ikebana, kriška kolača sa rižom i napunjena
šoljica za čaj, ipak, ove tri stvari, bledožuta vaza za cveće, okrugla
činija za kolače i napunjena šoljica za čaj, svaka posebno a i u poređenju
sa drugim, su bili tako postavljeni, sa takvom osetljivošću i srazmernošću
savršenijom od geometrijskih pravila, u kojoj se ispoljavao besprekoran
ritam i neponovljiva harmonija, dakle takvo jedinstvo sa aktuelnom godišnjom
dobom, sa njenom atmosferom, i sa ovim nepovratljivim momentom, i,
zahvaljujući ovoj harmoniji i jedinstvu je iščeznuće, jedinstvenost i
nepovratnost ovog trenutka takođe postajao prihvatljiv, i ne samo
prihvatljiv, već i razumljiv i prirodan, i ova prirodnost je eliminisala
svaku dalju zabrinutost, pitanje ili dilemu u vezi sa tim neshvatljivim
jedinstvom koje mi se u tom krhkom momentu ispoljavalo u aranžmanu vaze,
činije za kolače i šoljice za čaj, i koje jedinstvo je ustvari zračilo
dubokim poštovanjem prema "neživom", takozvanom "materijalnom" svetu, blago
i nesebično;
ikebana, naprimer, tih nekoliko cveća, i tanke grančice stavljene pored
njih: sve ovo kao da nije ništa, ali su ove beznačajne cvetove i ove
beznačajne grančice tako postavili u ovu bledožutu vazu, da je to već samo
za nijansu od savršenog, dok ova udaljenost, koja skoro dodiruje savršeno,
takođe predstavlja deo najosetljivijih podudaranja, bez nje bi se sigurno
srušilo jedinstvo, i uništila bi se harmonija, kojom zrači;
ili činija za kolače pored ikebane, sa trouglasto presavijenom, snežnobelom
salvetom i na mekanoj, snežnobeloj salveti vitke kriške kolača sa rižom;
šoljica, u kojoj su ovaj gusti, veoma jak, jarkozeleni čaj ponudili
duhovima, ova šoljica je samo blaženstvo, sušta tišina – a pokreti, kojima
je majstor, koji je spremao čaj, obrisao šoljicu, pre nego što je napunio
ovim, kao kroz veo, lagano isparavajućom tečnošću, ovi pokreti su se
stvorili iz istog blaženstva i stišanja, izvirali su iz tih izvora;
posmatrao sam svaki pokret, majstor je koristio dugačak, skoro zbunjujuće
dugačak, tanak drveni štapić, sa tim je vadio sitno mleveni čaj iz kutije
bronzane boje, metnuo u šoljicu, dodao nešto malo vruće vode, četkicom od
bambusa izmutio na penasto, sipao vruću vodu na penastu masu, i celo vreme
oni isti, besprekorni, savitljivi pokreti, oni isti, odlučni pokreti koji
zrače beskrajnom spokojstvom, ne samo šaka, ne samo ruka, ne samo lakat:
profinjeno kretanje celog trupa, celog tela – u toku obreda do kraja je
sedeo u ćošku, i odande se ni na trenutak nije odmakao, pa ipak mi se
činilo, da ono što vidim, nije vađenje čaja u prašku iz kutije, nije
dodavanje vruće vode prašku, i nije izmućenje mase, znači nisu to takozvani
praktični pokreti, ne, već je to ples, ili, tačnije: do suštine razgolićena,
lagana esencija plesa;
to je bilo to, od čega mi se osipala prašina s očiju, i u ovom kratkom,
prolaznom periodu sam video suštinu lepote, do krajnosti razgolićenu;
i ova, do svoje suštine razgolićena, od svega suvišnog oslobođena lepota je
na svemu, počev od salvete na činiji za kolače, pa kroz uređenje niskog
stočića, sve do kimonoa majstorovog šegrta koji se nijednom nije nasmešio,
pa ipak delovao veoma dražesno, do svilenosti ovog kimonoa nežnih tonova,
ukrašene grančicama šljive, porculansko bledim laticama rascvetanih grančica
šljive, jednostavno: na svemu se prikazala, ispoljavala se i ostvarila;
ali pre toga, pre svega toga, pre brižljivog obrisanja šoljica, tačnog
određivanja količine čaja u prašku, pre postepenog razmućivanja tečnosti u
penastu masu, majstor je u nekoliko rečenica, u kratkom uvodu, prikazao
pravila po tradiciji kuvanja čaja koja je stara hiljadu godina, i prvo sam
pomislio da ovaj kratki uvod isto ima za cilj da potpomogne prilagođavanje,
priljubljivanje trenutku i situaciji;
međutim, dok je govorio i govorio, i samo je pričao spokojno, tiho, nežnim,
pa ipak odlučnim glasom, postajalo mi je sve jasnije, ako ne iz nečeg
drugog, onda iz tumačevih, isprva samouverenih, pa sve nesigurnijih, na
kraju sve češće isprekidanih reči, da ustvari ne, ovaj put se ipak ne radi o
jednostavnom uvodu – i u sledećem trenutku kao munja me je zasekla misao, da
se ustvari ne radi o prilagođavanju, već o najznačajnijim povezanostima,
rečenih pravilnim, kratkim, jasnim rečenicama;
dakle, nisam se čudio, uopšte se nisam iznenadio, kada se naš tumač u sivom
sakou počeo zapinjati u prevođenju, naravno, sve manje je bio sposoban da
prati ove rečenice koje su sadržale samo suštinu, nije mogao da prepozna ove
prefinjene povezanosti, i, sav zbunjen, pravio je sve duže pauze, pa je
pokušao sa premostivim rešenjima, da bi žureći nastavio dalje, ali sam sa
njegovog znojem oblivenog čela mogao pročitati da ne, ni ovo neće ići, i na
kraju je odustao od uzaludne borbe, sedeo je ćutke, gledajući ispred sebe, i
to je bilo i najbolje što je mogao uraditi, jer je valjda i sam osetio, da
ne može biti nikako drugačije, već samo ovako, suština se ne može iskazati
na drugačiji način, već samo na jeziku koji se, doduše, sastoji od reči, a
rečima nije prevodljiv, i od kojih sada niko od nas ne razume nijednu reč,
jer je baš to potrebno da bismo intonaciju, akcenat, pulziranje majstorovog
glasa duboko, u telu, u srcu, u drobovima osetili, a to je neizrecivo više
od najtačnijeg, najstručnijeg ili najspecijalnijeg tumačenja;
samo sam sedeo i samo ćutao, a u međuvremenu su se takve sile pokrenule u
meni, za čiju postojanost ranije nisam ni znao, a o kojima mi je već sada, u
ovom prvom momentu postalo jasno, da su za mene od životne važnosti, i da
bez njih, bez ovih blagih, pa ipak veoma stabilnih sila nikakav izlaz,
nikakav smer koji vodi rešenju, ne mogu naći iz onog haosa, odakle dolazim;
i u koji ću, nažalost, bez obzira koliko ne želim to, morati da se vratim.
Prevela s mađarskog: Jolanka Kovač
nazad
|