O knjigama

Senahid Nezirović

OVJEKOVJEČIVANJE ŽIVOTA

(Pavle Stanišić: Vjekovo. Zadužbina "Petar Kočić", Banja Luka – Beograd, 2011) ­

Pjesnik Pavle Stanišić (r. 1936. godine u Crkvicama, Boka) veoma je poznat široj književnoj javnosti Bosne i Hercegovine, te Republike Srbije. Iako je dugo vremena radio kao direktor Narodne biblioteke u Doboju, pronalazio je i slobodne trenutke da piše i objavljuje. Rezultat njegovog stvaralaštva je značajan, ali nevelik obimom: upoznajem(o) ga čim je objavio sada već čuvenu poemu "Pjesma o Spasenju" (1985), a koju je recenzirao akademik Ćamil Sijarić! Poslije toga dolazi knjiga stihova "Večernja načela" (Književni klub "Ivo Andrić", Doboj, 1987), o kojoj sam pisao u časopisu "Značenja" čiji je jedan od izdavača bila i institucija kulture u kojoj je pjesnik Pavle Stanišić radio. Biću iskren pa reći da nisam baš u kontinuitetu "pratio" književno stvaralaštvo koje je izlazilo iz njegova pera tako da mi se "omaklo" i propustio sam pročitati njegovu knjigu "Evropa za uspomenu" (2007) Ali zato sam reagovao i potrudio se uživati čitajući njegovu knjigu stihova "Teutino blago" ("Besjeda", Banja Luka, Republika Srpska, 2009), u kojoj uvodi naziv toponima za svoj roman "Vjekovo", i to u pjesmi "Preživjele riječi" (str. 100/101):

"Stigli ste u Vjekovo kad prolazi vrijeme
ne osvrćući se...
To je grad gdje svak dočekuje sebe
čekajući one kojih nema...
Stigli ste u Vjekovo
gdje čekaju Vašu radost
dani koji nestaju
Stigli ste u Vjekovo
potrošači sreće široke potrošnje
gdje za svoju dušu još možete naći
jeftin suvenir sa ovoga svijeta."

Premda pjesnik po vokaciji, Pavle Stanišić u svome romanu – prvijencu "Vjekovo" pravi zaokret, pozajmljujući iz prethodne stihozbirke samo lajtmotiv koji se ogleda u nazivu toponima Vjekovo. Pisac sv(ak)og čitaoca uvodi u djelo na prefinjen način: "Premda se sukobljeni narodi u ovoj priči jasno razaznaju, imena zaraćenih plemena su sasvim proiz-voljna, kao i naziv zemlje (Dardanija), koji nije utemeljen u istorijskim naukama nego je kao uslovan nekritički preuzet od A. K. Miošića (17. vijek). Moguće sličnosti ovih naziva, kao i imena ličnosti, sa nekim konkretnim mogu biti samo slučajne."

A zatim slijedi piščev predgovor u obliku briljantnog eseja, pod naslovom: "Hoće li sloboda umjeti da plače", gdje dolazi do izražaja Stanišićeva razgorjela kontemplacija uz obilje citata vrhunskih pisaca, filozofa i estetičara. Može se kazati da su njegova sazrela viđenja svijeta, života, istorije, sadašnjosti i fikcionalne budućnosti dosegnula zenit na taj način što je, pejorativno, naslovio sam tekst i dozvolio sebi slobodu neznatne modifikacije besmrtnog Branka Miljkovića i njegovih stihova koji traju u svakom vremenu i prostoru. Otuda se ovaj roman može tumačiti i kao egzemplar istorijskog ("Seljačka buna" A. Šenoe), te aistorijskog ("Tvrđava", Meše Selimovića), djelo koje se ugnijezdilo na samoj granici – litici gdje lebdi, zahvaljujući čudima koje pisac Stanišić uvodi.

Autor započinje roman spajanjem sjećanja na predavanje nekog od profesora iz "bijelog svijeta" i putovanja vozom iz Grada u Vjekovo. Atmosfera u kojoj se radnja odvija puna je tjeskobe, ali osnovno obilježje njegova stila je – ironija, koja izbija iz gotovo svake misli: "Tada je slobodu zamišljao kao djevojku koja mora da liči na njihovu susjetku Slobodanku koju je onda gledao sa prozora kako se vraća sa vjenčanja sa Obradom, za koga se tih prvih dana poslije rata nije znalo da li će se odnekud vratiti, kao što se za nju pouzdano znalo da neće." (str. 22), ili: "Dok je stigao glas da je u susjednom mjestu otvorena prva demokratska institucija Narodni kazan, njihova nevelika tužna i pomalo zbunjena porodica odmah je nabavila dvije vojničke porcije, istina, bez poklopaca, u kojima se mogla prenositi hrana za održavanje nada preostalih od ratnih pustošenja." (str. 23). Sjećanja asociraju na more bez obala iz kog izranja – ljubav: "To razbijanje stvari podsjetilo ga je i na Nadu iz Vjekova. Htio je da je voli, a ona je voljela stvari... Tog maja, kada je pravo iz poslijepod-nevnog sunca naletjela na njega kod starog domitskog hrama, imao je sedamnaest tananih godina, pa je i to možda imalo uticaja na njegov stav, koji mu u stvari i nije bio sasvim jasan." (str. 26). Najdominantnije sjećanje je ono na majčino pitanje-savjet: "Zašto ne čuvaš službu?" i opis poslijepodnevnih čekanja na dolazak svojih roditelja. Da bi pripovijedanje lišio neke monotonije, pisac stavlja "katalizator" – dijaloge, kao funkcionalne elemente stila. U njima ima dosta enigmatičnog, iako razgovor vode Ismet i Goran. Pisac neke od dijaloga smješta u "tamni ugao zadimljene i prljave krčme 'Kod crnog đavola'": "Nisam samo ja lud", govorio je Goran, gledajući me pomno, pijano, tromo, "svi ljudi su ludi". Znao sam da to zaključuje na osnovu mog slučaja, a bilo je i dosta razloga da se moja normalnost dovede u pitanje, premda sam se tješio mišlju da čovjek ne može biti lud ako je toga svjestan. Jer, ta dva stanja isključuju jedno drugo." (str. 46). A onda slijedi kafkijanski dijalog: "Vjekovo", odgovorio je željezničar. "Kako?" začudio sam se. "Pa, iz Vjekova sam krenuo?" "Bože", reče drugi, "on izgleda nikada nije čuo da noćni vozovi saobraćaju po kružnoj putanji." (str. 53).

Nema sumnje, pisac Stanišić pripovijeda sa zavidnom lakoćom i majstor je opisa, te briljantnih analiza, nastojeći da bude pravedan svjedok događaja. No, u svemu tome se želi i narugati nečemu, kao što je slučaj sa imenom komitskog vođe koji nosi čin majora, a preziva se JAUKOVIĆ! Zapravo, u toj hronologiji zbivanja, dolazi do fantastičnih isprepletanja više likova od kojih su jedni realni a drugi fikcionalni. Nasuprot ovoj slici, postoje i naturalističke scene – prizori koji potvrđuju najužasnije konsekvencije rata: "Za jednim stolom sjedio je u invalidskim kolicima mladi snažni poručnik, tenkista, kome su obje noge bile amputirane." (str. 67). Koliko je gruba stvarnost najbolje projicira ovaj dio romana: "Lebdeći Goran se naročito ističe u napadima na seljačke bande koje noću haraju po gradu. Svi funkcioneri civilnih vlasti vladaju ovdje danju, a noći provode u svojim selima, dok grad tada prepuštaju pljačkašima, koji su se, navodno, istakli u borbi protiv Sumita...Pljačka se sve i pljačkaju svi, te bande ponajviše, ali i policija, seljaci, a u nekim slučajevima i vojska. Raznosi se državna imovina, sve što se nađe u domitskim i sumitskim kućama i na njihovim imanjima. Roba se specijalnim kanalima iznosi iz zemlje i prodaje, mnogi čelnici iz vlasti u tome učestvuju. Što je najgore, ono što se ne može iznijeti, uništava se. Ima slučajeva i da se pljačkaju stanovi vojnika i oficira koji su na frontu, samo ako u njima trenutno nikoga nema. To nepovoljno utiče na moral boraca." (str. 74). Sa druge strane, kada pripovijeda o sugrađanima poput Ibrage i doktora Muhameda Terzića pripovjedač Pavle Stanišić postaje nježan i neumoljiv u iznošenju istine na svoj način, a koji se ne razlikuje ni malo od onoga što je govorio i pisao vojvoda Marko Miljanov u "Primjerima Čojstva i junaštva".

Posebno su zanimljive jezičke sintagme u određivanju naziva vojnih operacija: "Pomijeranje granice", "Zadavanje straha", ili "Istjerivanje uplašenog zeca", kojima pisac Pavle Stanišić žestoko ismijava simplifikacije armijskih struktura ili prisustvo pleonazama u određenim sintagmama. I ovdje se pokazao kao vrsni znalac psihologije vojne sile i oficira.

Dijalog između majora Jaukovića i mještanina Zaima se ubraja među neponovljive i zaista potresne: "Ne, ne, Vlado, on nije izbjegao, on se zatekao tamo. To je mala razlika. Ali to nije toliko bitno. Znaš li ti da mi je žena poginula od minobacačke granate, tamo pred mojom kućom, a da je moja najmlađa sreća Zumreta tad ostala bez noge? Trebalo je da se uda za najmlađeg Pijetlovića, Dragana. Rat ih je omeo..." (str. 94/95), jer tu dolazi do krhanja harmonije u ljubavi dvoje mladih različite nacionalnosti kojima nije bilo suđeno da žive... Sveznajući pripovjedač Stanišić se kasnije postarao i da nam otkrije sudbinu najmlađeg Pijetlovića, Dragana: "Možda to Draganove ruke opipavaju noć, tražeći po travi svoju odsječenu glavu." (str. 105), i to kroz dijaloge između Borisa i Branka tako da se na taj način zatvara jedan krug, inače, višedimenzijskog pričanja.

Izuzetno tragična svjedočanstva o samoubistivima žena su opisana sa konciznošću izraza: "Takav je bio i onaj dan kada su letjele žene. Prvo je poletjela mlada majka sa djetetom u naručju. Poletjela je sa petog sprata i pala na trotoar ispred samoposluge. Dok se tamnim podrumskim kanalima pronijela ova vijest, sa prozora svoje spavaće sobe na dvanaestom spratu poletjela je žena doktora Živkovića. Kada je njihova ćerka, uzbuđena neobičnom vikom i lupom, utrčala u sobu. Kraj otvorenog prozora je zatekla oca, koji je uspio samo da kaže: 'Izašla je ovuda'. Tog dana na Putnikovom brdu poginuo je jedan vjekovski mladić i predsjednica društva 'Crne majke', koja je po dužnosti izjavljivala saučešća, pogriješila je ulaz na zgradi i sa buketom hrizantema u ruci i suzama u izbuljenim očima, umjesto kuvarici doma staraca, izjavila saučešće nesrećnoj učiteljici, kojoj je suprug nedavno bio poginuo, a sin ratovao na Putnikovom brdu. Ona je pala pred noge patrole vojne policije." (str. 117/118). Projekcija dočeka Nove godine te ispraćanja stare, efektno je opisana sa najbitnijim rekvizitom čašicama za piće i čestitke sa najboljim željama.

Završetak romana "Vjekovo" smješten je u tihi ambijent kafane "More, more" i nadasve smirujuće prizore kapi kiše, u primjerenoj dijaloškoj formi između sveznajućega pripovjedača, (ne)postojećeg Ismeta i starog, noćnog čuvara hotela "Kiparis".

Kritičar Milan Garić je u svome tekstu ("Značenja", Doboj, septembar, 2008), jako lijepo istakao: "Mada generacijski pripada 'drugoj moderni' (tom najtrajnijem, najraznovrs-nijem i najplodotvornijem pjesničkom iskustvu u srpskoj poeziji, živom i djelatnom i danas, uporedo sa neosimbolizmom, lirikom, verizmom, postmodernizmom), čiji su začetnici Popa i Pavlović, a nastavljači manje-više Stanišićevi ispisnici (od 1931-1937) – Ivan V. Lalić, Branko Miljković, Jovan Hristić, Borislav Radović, Vuk Krnjević, Vito Marković, Ljubomir Simović, Velimir Lukić, Milovan Danojlić – Pavle Stanišić se javlja tek krajem osamdesetih (kada su pomenuti autori već uveliko zaokružili svoje pjesničke opuse), neposredno uoči tektonskog istorijskog i društvenog preloma čije su se najbolnije naprsline i lomovi i najdublje pukotine zbili na području na kome se govori našim jezikom." (str. 152), potencirajući njegovu bliskost sa čuvenim grčkim pjesnikom – dobitnikom Nobelove nagrade za književnost, Konstantinom Kavafijem!

I, na kraju, recimo da je pjesnik i pripovjedač Pavle Stanišić, naslovljavajući roman sa jednom jedinom riječi "Vjekovo", uspio napisati sjajni vjekopis (ijekavski, zast., životopis; "Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika sa pravopisnim rečnikom", Matica Srpska i Matica Hrvatska, Novi Sad i Zagreb, 1960). Prepoznatljivim stilom uspio je u plemenitoj intenciji ovjekovječivanja života u vremenu i prostoru, svjedočeći na sebi svojstven način, sa njemu svojstvenom lakoćom pisanja. Zahvaljujući direktoru Zadužbine "Petar Kočić" Banja Luka – Beograd, uvaženom knjigoljupcu Nikoli Vukoliću, ova je knjiga sa razlogom dobila "green light" i došla do ruku ovog čitaoca koji smatra njeno objavljivanje bogaćenjem naše književne produkcije a pisca Pavla Stanišića svrstava u red tribuna poput monolita Petra Kočića koji se borio protiv svakog oblika tiranije!
 

nazad