|
O knjigama
Senahid Nezirović
SAMJERAVANJE SVIJETA LJUDSKOM DIMENZIJOM
(Ljiljana O. Grošin: Inč. Nikasso, Banatski kulturni centar, 2011)
 |
Kada je vrsni lingvist John
Ayto, u Londonu pisao svoj "Dictionary of Word Origins"
("Arcade Publishing", New York, USA, 1990. godine), teško da
je ikome padala na pamet misao kako će jednog dana poetesa
Ljiljana O. Grošin (r. 1969, u Kikindi), kao naslov svoje
druge pjesničke knjige uzeti samo jednu, efektnu, riječ iz
ove knjige. "Inch" ili "ounce" zajedno znače etimološki
"jednu dvanaestinu". Drevno porijeklo riječi je u latinskom
uncia, izraz za "dvanaesti dio" izvedeno od unus
ili "jedan" (o. c., str. 296).
Iako je objavila poetski prvijenac "Zalutale duše" (2008), u
relativno kratkom vremenskom razmaku, ona pokazuje
nesvakidašnju zrelost na taj način što je objavila svoju
drugu knjigu, birajući iz Rječnika i određujući kao naslov:
"Inč", jer to i nije uobičajen slučaj sa pjesnicima na
početku karijere. Poetske intencije Ljiljane O. Grošin, idu
ruku pod ruku sa njenim pjesničkim mogućnostima i ona to
zorno potvrđuje izborom samo jedne jedine riječi odakle
emanira sve ostalo i značenja se razlivaju kao rijeka koja
meandrira u ravnici plodne Vojvodine što pjesnikinju
nadahnjuje. ("usidrila si misao/i krila bešumno
podigla/prema belom zraku/razlivena kao morski rukavac...",
"Poslednji trag", str. 23)
Knjigu stihova "Inč", sačinjava 59 pjesama, organizovanih u
tri tematsko-motivska kruga. Oba recenzenta: dr Gordana
Đilas i Marija Tanackov, primijetile su onu suštinu u
stihovima, koji predstavljaju svojevrsno ogledalo zbivanja u
duši pjesnikinje Ljiljane O. Grošin. Ali, ponešto su i
propustile naglasiti...
Prije svega, neophodno je istaknuti kako su pjesme
"ispisane" latiničkom ekavicom što mi se veoma dopada i ima
smisla. Vjerovatno je ova njena odluka posljedica dobrog
čitanja angažovanih tekstova dr Jovana Skerlića: "Ali je, s
druge strane, pretpostavka književnog jedinstva – jedinstven
književni jezik i jedinstveno pismo. Međutim, u književnosti
srpskohrvatskog jezičkog područja upotrebljavala su se dva
narječja štokavskog dijalekta (ekavsko i ijekavsko) i dva
pisma (latinica i ćirilica). Ovaj dualizam, smetao je, manje
ili više, svim zagovornicima jugoslovenskog duhovnog
jedinstva, pa su se, s tim u vezi, u javnosti sve više
isticali prijedlozi o potrebi i načinu njenog
prevazilaženja. Takav jedan prijedlog o potpunoj unifikaciji
našeg jezika i pisma, iznesen je u zagrebačkom časopisu
"Zvono" (br. 5, za 1911. godinu). Prema njemu, svi Hrvati i
Srbi treba da za svoj jedinstveni književni jezik prihvate
ekavsko narječje štokavskog dijalekta, kao
najrasprostranjenije i najjednostavnije narječje ovog
dijalekta, te da istovremeno odbace ćirilicu i
upotrebljavaju ubuduće latinicu kao univerzalnije i
jednostavnije pismo", a o čemu je izvrsno pisao Dragomir
Gajević u svome tekstu (časopis "Život", Sarajevo, br. 1-2,
januar-februar, 1985. godine; o. c. "Matoš i Skerlić o
jugoslovenstvu", str. 160).
Čitalac će biti impresioniran susretanjem ispovijesti
dubokih, istančanih i najintimnijih osjećanja, iskreno i bez
pretvaranja, tako da je projekcija svijeta zabrinjavajuće
pesimistična, jer pjesnikinja Grošin vidi ljude koji su
"beznađem opijeni" (pjesma "Besputno", IV, str. 34). Njena
je poezija dominantno refleksivno-deskriptivnog tipa. Ona
svijet "razumije" kroz boje, tako da je najprisutnija plava:
"...poput Boga s plavim očima" (str. 23); "silovito sunce u
safir oslikava" (str. 31); "ploveći kroz mir u plavi suton"
(str. 33); i "presvučena plavim vetrom" (str. 64). Zatim
slijedi bijela, pa neizostavna za žensku poeziju "zlatna",
crvena, crna, modra, siva i rumena u raznoraznim sintagmama,
dok je posljednja i samo jednom eksplicitno spomenuta –
zelena boja. Ona pronalazi korelate u izražavanju osjećanja
i povezanosti sa svijetom u kome živi putem mirisa! Ponekad
su one savršeno ispreplitane i čvrste poput niti u paukovoj
mreži, jednim od čuda u prirodi.
Bez sumnje, poezija Ljiljane O. Grošin u knjizi stihova
"Inč", natopljena je elementima neutažive stvaralačke žeđi,
traganjem za ljubavlju i latentnom, profinjenom erotikom.
Čini se da je to sve jako vješto "upakovano" u mnoštvo blago
hermetizovanih metafora i poređenja. Ona se pita: "hoće li
umeti/da probudi svoje srce/očvrsli kamen" (str. 10), i
zapovijeda: "odrekni se ljubavniče/suludih želja i
pohote..." (str. 17), a onda otvara: "u toplom ljubavnom
mucanju/cvetale su reči/život je na tren stao/sa
krikom/razbila se stakla/a u trnju/zabodena koplja..." (str.
22), ili nastavlja drsko: "vetar ti kupa golu
glavu/...daruješ pogled umirućoj želji/i veruješ u
postojanost greha" (str. 24). U ciklusu "Greh", pjesnikinja
je veoma blizu frivolne erotike: "vrela bedra
trepere/tražeći berbu egzotične žetve/...razigrane
pomamnosti/i tihi šum pljuvačke na usni/u kom diše tihi
uzdah/što poljubac traži" (str. 34), "ponovo se rađaš/pod
stotinu/zvezda/na gnezdo majčino" (str. 47), ili "na
paučinu/vlažnu od tuge/... od kišne trave/i ožednelog
vazduha/dahom nevere/...grehom gladna/a na ranjenoj usni/s
otiskom zuba/...traži sebe" (str. 51). Neznatno modifikovan
lajtmotiv (ne)iskustva ljubavi prisutan je i u zadnjem
tematsko – motivskom krugu "Istina": "a duša čedna/pod
dalekim/ućutalim bregom/preko pregažene
pučine/daruje/preduboku žudnju/oseljivošću/slatkog
grča/hrleći/prema cilju/sazrevanja" (str. 60), puna je
stremljenja ka: "izraslinama nepoznate dimenzije" (str. 64).
Prigovor bi se, sa razlogom i opravdano, mogao uputiti
pjesnikinji Ljiljani O. Grošin, što u skoro svakom poetskom
tekstu ima na početku stih(ov)a nedopustivo prisutnu
odnosno- pokaznu zamjenicu "koji", koja ukazuje na njene
ozbiljne jezičke padove. Ostajem u nadi kako će se,
vremenom, uspjeti osloboditi ove jezičke rogobatnosti...
Fascinira što se Ljiljana O. Grošin opredijelila da za
naslov svoje druge knjige stihova uzme riječ "Inč", koja
predstavlja englesku mjeru za dužinu. Ona pokazuje da je za
nju ta strana dimenzija opsesivna i najbitnija kako se u
mottu izjasnila: "pedalj do dna/inč ponora/ u meri beznađa".
Prvobitno značenje, "nabijeno" seksualnom simbolikom
intenzivno opalizira u novi oblik ljudske zabrinutosti da li
su ljudi izgubili pojam o ljubavi i mjeri u životu? Ili, kao
u poenti pjesme "Jutarnja misao": "svetlog obraza/sitna i
samotna/daruje/pedalj sveta" (str. 28). Spajanje nespojivog
ili oneobičavanje je postignuto u poenti pjesme "Besputno":
"u meri obrasle mahovine i očaja" (str. 36), dok u sjajnom
naslovu "Večna mera" refleksivnost njene poezije dolazi do
punog izražaja. Također, ona i u pjesmi "Pedalj", naslućuje
"podzemne užarenosti" (str. 44), ulazeći u predjele Tajne
koja nije dostupna ljudskom mozgu. Muči je i "ponos
prodani/mera zaboravljena" u poenti pjesme "Elegija" (str.
45). I konačno, u pjesmi "Epilog" ona uzalud pokušava
samjeriti beskrajne svjetove "kosmičke širine" (str. 77),
ograničenom ljudskom dimenzijom kakva je inč ili pedalj.
Uvodeći u svoju poeziju klasičnu mašinsku/strojarsku riječ -
tuđicu "inč" ili našu: pedalj, ona demonstrira snagu
pjesničkog umijeća, realizujući davni zaum Branka
Miljkovića, da se sve "može opet i iznova opevati". Ljiljana
O. Grošin, nije me ostavila ravnodušnim poslije sklapanja
korica njene druge knjige pjesama "Inč", jer ona čitaoca
tjera na razmišljanje i, neosjetno, zavodi najljepšim
mirisom cvijeta koji se podudario sa njenim imenom. Ona želi
da uživamo u njenim poetskim ostvarenjima, tako da ih nudi
"na dojkama zrelim" (str. 32). Temeljni je utisak da
pjesnikinja Ljiljana O. Grošin, otvara svoje srce i
usklađuje pisanje s izrekom Lava Nikolajeviča Tolstoja:
"Umjetnost je u sebi izazvati već doživljenu emociju, i
zatim je kretnjama, crtama, bojama ili riječima izraženim
slikama prenijeti drugima tako da i u njima potaknemo istu
emociju"...
nazad
|
