O knjigama

Senahid Nezirović

POETIKA ZUBOVIĆ BRANISLAVA

(Branislav Zubović: Opšte prilike. NB "Danilo Kiš", Vrbas, 2011) ­

Prije dvadeset godina, susreo sam pjesnika i književnog kritičara Zubović Branislava (r. 1976, Tuzla), koji je tada bio učenik jedne od brojnih srednjih škola u ovom dijelu "brdovitog Balkana". Gotovo po običaju, srednjoškolska profesorka nije imala razumijevanja za stihove svog talentovanog đaka koji je čak imao rukopisnu zbirku poezije. Nakon razgovora sa njim, odlučio sam ponuditi njegov rukopis na recenziranje jednom od eminentnih profesora Filozofskog fakulteta – Univerziteta u (olimpijskom) Sarajevu, i, nakon izvjesnoga vremena, na adresu Književnoga kluba "Ivo Andrić",  stiglo je – pozitivno mišljenje  prvog recenzenta! Jah, kakvu sreću sam tad imao, jer sam prvi držao u ruci intencionalnu tvorevinu mlađahnog pisca koji je zaista obećavao.

Zahvaljujući modernom čudu tehnike – internetu, i društvenim mrežama ("facebook"), poslije dvadeset godina, opet smo uspostavili komunikaciju! Trebalo je da prođu dvije decenije pa da se osvjedočim kako moja procjena u ovu mladu nadu nije promašena. U međuvremenu, moj "pulen" Zubović Branislav je diplomirao na Katedri za srpsku književnost i jezik Filozofskoga fakulteta – Univerziteta u Novom Sadu, gdje i živi, dobio posao u Narodnoj biblioteci "Danilo Kiš" u Vrbasu, gdje radi kao bibliotekar za popularisanje knjige. Uporedo sa ovim zaposlenjem, Zubović Branislav radi i kao operativni urednik uglednog časopisa "Trag", a član je i Žirija Festivala poezije mladih, jedne od najznačajnijih književnih manifestacija na području ex Jugoslavije! Kada mi je predložio da budem gost 44. Festivala poezije mladih koji se održa(va)o od 22-26. maja/svibnja, 2012. godine, u Vrbasu – jedva sam čekao novo druženje! Vrhunac našeg susreta je bio u prostorijama Kulturnog centra Vrbas, gdje mi poklanja svoju treću knjigu pjesama "Opšte prilike", sa posvetom.

Radostan, kao rijetko kada, čitao sam stihove nekoliko puta sa željom za što boljim razumijevanjem poezije Zubović Branislava, uvrštenoj u njegovoj trećoj knjizi. Odmah na početku, sam autor pomaže čitaocu sugestijom (podnaslovom) da se radi o "lirskoj tragediji u tri čina s prologom"). Razlog ovakve "podjele" stihova u tri (3) tematsko-motivska kruga je razumljiv i prihvatljiv tako da čitalac može  steći  utisak o dobroj organizovanosti i koherentnosti cijelog teksta, ali i sveprisutnoj tenzičnosti kojom su natopljeni stihovi!

Već u prvoj, udarnoj pjesmi "Slamka" (str. 9.) u prologu,  autor Zubović otkriva osnovne karakteristike pjevanja. Riječ je o sjajnoj pjesmi, realizovanoj u distihu s efektnom rimom i poentom: "Kao na uši iglene/Na oči spustila mrene", gdje se zrcali plemenito nastojanje da u stihove uvede gnomičan izraz iz najširih narodnih slojeva, prepoznatljivih u skoro svakom dijelu Balkana!

Prvi tematsko-motivski krug (ciklus) ili "Prvi čin", počinje hronološki, pjesmom "Stvaranje" (str. 11), kojom se čitalac unosi u ovu napetu,  poetizovanu dramsku "radnju". Zatim slijedi pjesma "Ozarje" (str. 12),  koja se kupa u opisu paganskih obreda u jednom djeliću svemira. Koliko je istančan poetski senzibilitet pjesnika Zubovića, potvrđuju i stihovi: "Delić neba, od zlata mesec/ Jesenji hrast, lipa letnja/ Ni u brdima kad zatrese/ Čak ni prve rose strepnja", gdje se pjesnik opredjeljuje za uvođenje svih korelata iz prirode u ostvarenju primjerenoga teksta. Na nenametljiv način, pjesnik Zubović pokazuje da je majstor opisa za detalj u mozaiku, rimujući po sistemu A-C, B-D. Slijedeći naslov: "Stvoritelju" (str. 13), emanira pozitivnu energiju iz duše pjesnika, pretočenu u katren: "I onu brezu što pupa/ Dok iz starog oraha/ Tama na nas tiho stupa/ Tek iz nevidljivog daha:". Sastavljena od samo dva katrena, slijedi deskriptivna pjesma "Lipa", u kojoj pjesnik Zubović ne gubi nadu u novi život, vaskrsnuće, proživljenje – doticajem prstiju Svevišnjeg! U pjesmi "Nad Fruškom" (str. 15), otčitava se pokušaj inventarisanja stvarnosti, gradacijom. U ovoj pjesmi su dominantni vinogradi, stablo trulog hrasta, žalne vrbe, jasena, lipe i višnje, sa jedne strane, te molitva za ispunjenje davne, nečujne želje, upućene Svevišnjem "Noću, nad Fruškom, u nedelju." Ipak, od svih uvrštenih poetskih tekstova, ubjedljivo najljepši je pod naslovom: "Žeđ" (str. 19), posvećen majci. Pisana s empatijom, ova briljantna književno-umjetnička tvorevina prerasta u potresno svjedočanstvo koje mogu razumjeti samo pojedinci koji su odvojeni od roditeljki, voljom sudbine i meandričnih životnih puteva. Iako je ostvarena slobodnim stihom, ova nam pjesma nudi stihove: "Pa tražim majku,/ Da joj prinesem/ Čašu vode." Pjesnik Zubović svoju bol za odsutnom majkom, poistovjećuje sa žeđanjem, najsvetijom službom koju dijete može postići da bi ušlo u obećani Raj! Ništa manje zanimljiva nije ni pesma "Božje delo" (str. 23), u kojoj se pjesnik pita o praporijeklu grijeha, nastavljajući sa vječnom dilemom, preko izgona do konačne konsekvencije – nesavršenosti stvorenog svijeta. Ova pjesma predstavlja sažet filozofski traktat o vječnom odnosu uzrok – posljedica i spada među solidna ostvarenja...

 "Drugi čin" (ciklus) ili tematsko-motivski krug predstavlja svojevrsni most u ovoj zanimljivoj knjizi – harmoničnoj poetskoj sintezi. Pjesnik Zubović ga "otvara" vizijom biblijskog "Potopa" (str. 27), u kome je na prefinjeni način ostvareno, efektno ponavljanje sintagme "Vreme letnje", sa razlikom što veoma rabljeni motiv u svjetskoj književnosti on "usmjerava" na predjeo brdovitog Balkana i rijeku Bojanu... Možda najuvjerljivija pjesma u ovom ciklusu je sigurno "Potera" (str. 28), u kojoj autor opisuje svoje iskustvo progonstva iz komunističkog "raja" – zavičaja – Tuzle, uoči rata u bivšoj jugoslovenskoj republici Bosni i Hercegovini. Otuda je pjesnik, u podnaslovu, naznačio neizbrisiv datum: 15. maj, 1992. god. Nema sumnje u ovu poetsku tvrdnju, s obzirom da joj je posvjedočio i autor ovog prikaza!

Ali, pjesnik Zubović – zdravo sumnja i to se osjećanje najbolje ogleda u katrenu pjesme "Krivica" (str. 30): " Makar sam čak u neznanju/ Zgazio kojeg mrava/ Lastavici u svitanju/ Nisam dao da spava". Sumnja je uvijek svrsishodna i kod pjesnika funkcionalna... Ništa manje lijepa i bogata stilsko-jezičkim figurama nije ni pjesma pod naslovom "Ravničarska": "A od nebeskog ognja iskao/ Da u te udenje boju zrenja/ Da me mimoiđu priviđenja/ Koja sam od đubriva istkao." (str. 32). Zanimljive su i dvije pjesme koje pjesnik Zubović, u podnaslovu,  posvećuje kolegama: Đorđu Sladoju i Nebojši Devetaku: "Da ne strada" i "Račun", ali za mene je ubjedljivija pjesma "Trpeza" (str. 34), samo zato što se u njoj javi provodni motiv – majke: "Tek nije me majčice zapalo/ To nad čime je duša strepela/ Niti mi je iz oblaka sjalo/ Ono što je drugom iz pepela." Kad ispisuje ovakve stihove, pjesnik Zubović  to čini sa maksimalnim povjerenjem jer se obraća roditelju koga svaki nježni sin neizmjerno voli i poštuje, ali i brine za doba starosti koja kuca na vrata svih nas!

I, konačno, treći tematsko – motivski krug (ciklus) ili "Treći čin" raskriljuje se istoimenom pjesmom – naslovom knjige stihova "Opšte prilike" (str. 39). Autor Zubović, u samo tri katrena, poentira: "Ko da neko u Božji vrč tika/ Mesec grnčar, vetar od tri unce.../ A noću od zvezda – doušnika/ Osta bledo pomračeno sunce." Utisak razočarenja i ogorčenosti je najdominantniji u pjesmi "Na času istorije" (str. 40), gdje se pjesnik pojavljuje kao svjedok besmislenih podjela u svom narodu, a što mu ne dozvoljava napredak i bogaćenje. Međutim, i pored sazrele svijesti o prošlom ili budućem vremenu nad kojim zabrinuto lamentira, u ovom, trećem ciklusu najviše dolazi do izražaja aspek(a)t egzistencijskog, u onom smislu kako ga određuje čuveni tvorac ovog filozofskog pravca – francuski nobelovac, jevrejskog porijekla Žan Pol Sartr. Ponekad se u toj drami egzistencije izgubi mjera, ali pjesnik Zubović umije zadržati  ljudsko dostojanstvo u naslovima: "Podstanarska" (str. 44): "A ujutru blenem kao utopljenik/ Još sa ikone je i sveti mučenik/ Sišao tek da mi podmiri kiriju/ Da me skine sa svojih plavih očiju." Ili, variranjem istog motiva u sljedećoj pjesmi: "Da mi je da imam" (str. 45): "Dok nečastivi šenluči/ Tihuju dušine struje/ Molim te bojler isključi/ Treba platiti račune." Zadnja pjesma "Fajront" (str. 48), predstavlja lirsko svjedočanstvo rasipanja, razlaza druženja pisca i njegovog čitaoca: "Vođen mišlju suznih očiju/ Da izbegnem katastrofu/ Iz pljoske potežem rakiju/ I naričem prvu strofu./  Pa carskom brljom okuražen/ Porastao kao Ždralin/ Tek da ne budem poražen/ I prozvan suviše malim./  A kada juriš povika kneže/ U krčmi digoše graju/ Tek neki počeše da beže/ Fajront je! Privodi kraju!"

U realizovanju svog cilja, pjesnik Zubović Branislav isprepleće teme i motive, u knjizi stihova "Opšte prilike". Autor uvodi, sasvim ravnopravno, lokalne i svjetski znane toponime: Vitlejem, Fruška, Golgota, Karakaj, Parnas = Vrbas, Uništa, Višegrad = Andrićeva Troja, Hutovo Blato, Banat i Srem, sa nadom da će oni biti pouzdan orjentir čitaocima, ali i potvrditi njegovu opčinjenost onim najbitnijim. Svejedno: da li pisao distih, katren, šestinu ili slobodni stih, pjesnik Zubović ispoljava danas tako rijetku sigurnost u projekciji zbivanja, melodioznost, iskustvo i emocionalnost na kojoj mu se može pozavidjeti! Naročito dolazi do punog izražaja pjesnikov lični šarm u knjizi kao cjelini – raskošno lijepom mozaiku sastavljenom od stihova čarobne ljepote koji dočaravaju tu sliku "opštih prilika". Neosporno je da on piše sa lakoćom i da je već formiran, komplet(ir)an pjesnik koji stvara besprijekorne, stilsko-jezički višeslojne tvorevine. Imajući u vidu činjenicu da pripada korpusu srpske literature, pa na taj način i književnosti našeg, brdovitog Balkana, on daje "green light" i za sijaset turcizama: sindžire i verige, luna i gumno, lagum i boja, dukati i fenjer, sedra, paša i čibuk, mehana, staklenu tepsiju, komšiju i kiriju, kao i germanizmu "fajront". Naš poznati folklorist Abdulah Škaljić, u svom rječniku, koji je objavila sarajevska "Svjetlost" (1965), pod naslovom. "Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku", naišao je na žestoke kritike u to doba oba profesora Sarajevskog univerziteta: Nazečić Salke i Zuković Ljubomira, iako oni nisu ponudili bolji rukopis koji bi na bolji način tumačio fenomen tolike sveprisutnosti turcizama, orijentalizama u nekad zajedničkom srpskohrvatskom jeziku. Davanjem prostora ovim tuđicama, pjesnik Zubović intenzivno bogati srpski jezik, šireći jednodimenzionalnost. Stoga je i razložna tvrdnja kako je on pronašao svoj poetski izraz i poetiku koju treba jedino  nadograđivati u budućnosti i narednim knjigama. Poezija Zubović Branislava u njegovoj trećoj knjizi "Opšte prilike", zbog konkretnosti, slikovitosti, konciznosti, lapidarnosti, mnogodimenzionalnosti zahteva dah i predah, te predstavlja izraz našeg vremena i  vazda aktuelnu poruku savremenim čitaocima žednim izvrsne poezije.
 

nazad