O knjigama

Senahid Nezirović

ROMANSIRANA BIOGRAFIJA
O SUŠTINI ŽIVOTA

(Ibrahim Hondjo: Treads of My Essence. PublishAmerica, Baltimore, USA, 2011) ­

Ibrahim Hondjo: Treads of My Essence

Književna javnost ima priliku da se upozna sa novom knjigom Ibrahima Hondje (r. 1948, Jablanica, SRBiH, SFRJ), pjesnika, novinara, slikara, zaljubljenika u fotografiju – a po zanimanju ekonomistu, koja je objavljena kod poznatog izdavača u SAD. Ovo je njegova deseta po redu knjiga, ali tek treća koja je objavljena na engleskom jeziku. U stvari, Ibrahim Hondjo je bosanskohercegovački i jugoslovenski pisac, a sada kanadski državljanin, koji od 1995. godine, sa mladom suprugom Suzanom i dvije prelijepe kćerke Unom i Stellom, živi i stvara u Kanadi, tako da predstavlja svojevrsnu, ljudsku sintezu motiva i (o)sjećanja.

Prije odlaska, uzrokovanog poznatim nemilim događajima: 1992-1995. godine, Ibrahim Hondjo je imao objavljene sljedeće zbirke poezije: prvijenac „Ukus gorkog bilja” (privatno izdanje, 1971) i „Kamen kamenu” (1976). U međuvremenu je uvršten u brojne antologije poput: „Od mene tebi” (1974), „Prelazak velikih voda” (1984), i „Stoljeća naših mladosti”(1987). Nakon toga dolazi njegova treća knjiga stihova „Svi moji zeleni gradski trgovi” (1990), da bi u istoj godini objavio i četvrtu knjigu „Korijeni u kamenu“. Zatim izlazi stihozbirka „Govor kamena” (1991), te šesta knjiga satiričnih poema „Ne piši ovo dole” (1992). Njegov izdavač „Vihor” iz Dervente, objavljuje mu sedmu knjigu pod naslovom „Skice za nerođenog” (Ljubljana, 1993), dok je živio kao izbjeglica iz BiH u ovoj ex Yu, najsjevernijoj, republici.

Prevodi i objavljuje 2006. godine, knjigu stihova „Roots in the stone“, a ubrzo i „Enigma from the stone” (2009, PublishAmerica, Baltimore, USA), i to dvojezično! Najzad je došla na red i romansirana biografija o suštini života koja predstavlja svojevrsni sažetak od njegova rođenja do 62. godine starosti, pod naslovom „Treads of my Essence“, a objavljena je kod istog izdavača. Prevođen je na korejski, njemački i slovenački jezik...

Veoma je impresivno saznanje da su o njegovim knjigama pisali znameniti bh, ex jugoslovenski autori: Ranko Preradović, Duško Trifunović, Miroslav Kuljanin, Jusuf Begić, Senahid Nezirović, Živodrag Živković, Veljko Lukić, Krešimir Šego, Božidar Stanišić, Destan Kolašinac, Josip Osti, Nijaz Kumbarić, Đukan Minjević, te kanadski autori: Dr. Lucia Gorea i Diego Bastianutti...

Neophodno je, prije svega, istaknuti kako se ovdje autor otkriva u najboljem svjetlu, kao majstor detaljnih opisa te zanimljivih dijaloga i monologa. Sjećanja nezadrživo naviru tako da  upoznajemo protagoniste: nenu Mujincu (pravim imenom Fatima, ili zvanu Bačanka po toponimu odakle je rodom); oca Ahmeta i majku Šeću – roditelje prvorođenih šest evlada: Adema, Mejre, Salke, Rešida, Hatidže i najmlađeg Ibrahima. Fascinantno je da se Ibrahim rodio kao posljednje dijete iz prvog braka njegovog oca Ahmeta sa ženom koja je umrla u toku drugog svjetskog rata, i to u petak, dok je mujezin učio ezan, pozivajući vjernike na molitvu sa šerefe džamijskog minareta! Godina rođenja je podudarna sa čuvenim Titovim „NE” diktatoru i masovnom ubici J. V. Staljinu, koja ostaje zapisana zlatnim slovima u našoj historiji zbog prkosa i potrebe da sami kreiramo svoju budućnost, odbijajući pripadnost onim blokovskim podjelama u doba hladnog rata. Saznajemo da je autor dobio ime po svom djedu sa mamine strane, koji je umro još dok je njegova mati bila beba. Nadalje, pisac nas upućuje u činjenicu o identičnosti njegovog imena s „ocem svih naroda” i „Božjim prijateljem“, a što je doznao iste 1971. godine, kada je pročitao Svetu Bibliju i Kur’an Mudri (ovdje napominjem da je napravljena pogreška u prijevodu obje nebeske Objave, na engleski jezik!). Nevjerojatno je sa kolikom strašću i žarom pisac istražuje porijeklo svog prezimena, utvrđujući podatke o frekventnosti svog prezimena u drugim jezicima, kulturama i narodima. Da sve ne bude preozbiljno shvaćeno, inkorporirana je i smiješna priča njegovih roditelja da se maksum Ibrahim jedne noći svome ocu Ahmetu, lijepo ispiškio na lice, baš kao što je „kreativno” to radio i u snijegu!

Najbitnije pisac ne zaobilazi: svoju neizmjernu ljubav za rad u kamenu. Tu nalaze prostora i popularne dječije igrice kao što su „sakrij se i traži”, „umri – živi”, „žandari”, „kauboji i indijanci”, „partizani”, „pola – cijelo” i „ćorava baka”.

Posebno je upečatljivo sjećanje na prvu učiteljicu Zdravku, koja je bila „lijepa žena, niska, uvijek nasmijana i veoma fina osoba” (str. 22). Neizbrisiv je u životu ceremonijal prijema u Organizaciju Pionira Jugoslavije. A naročito, i za sva vremena, utisnuto pravilo: „Čitaj kao što pišeš, a piši kako govoriš”! Ibrahim Hondjo pošteno priznaje da je učio u školi srpsko-hrvatski jezik, te da je to njegov maternji jezik jer je evidentiran u svjedočanstvima, i tu se ne prenemaže niti pretvara. U nastupu iskrenosti, pisac tvrdi da se tokom školovanja hranio humanitarnom pomoći iz SAD-a. (Ponekad pomiješa britansku i američko-englesku formu odrične riječi – negacije: don't / do not!) Tokom školovanja, ispoljava interes i talenat za foto i novinarsku sekciju, a rezultat je publikacija „Crveni plamenovi”. Autor se susreo, kratko, i sa islamskom vjeronaukom, no zbog odsustva interesovanja, prekinuo je pohađanje ove forme neobavezne, ali Ustavom i Zakonom SFRJ zagarantovane, nastave. Stoga, večeri bez radija, TV, interneta, diskoteke ili sjedeljki, upotpunjavala je nena Zila, koja je sa svojim čarobnim pripovjedačkim umijećem i darovitošću izmišljala različite priče u kojima je bilo – logike.

Druga mati – maćeha, u braku s njegovim ocem Ahmetom, rodila je još ukupno šestoro djece. Od toga četiri kćerke: Izedinu (Dinu), Zinetu (Itanu), Nerminu (Nermu), i Ramizu (Mizu), te dva sina: Đevada i Miralema (Mimu).

U 13. godini života, naš pisac obolijeva od rijetke bolesti za koju je postojala dijagnoza: reumatoidna groznica. Zahvaljujući plemenitom nastojanju doktora – preživljava! Pjesme počinje pisati u bolnici!? U mozaiku isprepletanih sjećanja se izdvaja putovanje u „vječni grad” – Dubrovnik, te u Mostar kod brata i njegove supruge. Otada će autor stalno žeđati za putovanjima i bivati prisiljen na seobe. Takođe, po ljepoti i sugestivnosti plijene opisi tetke Sale i nene, kod kojih je provodio dosta vremena, odrastajući u korisnom poslu.

Prvu, značajniju nepravdu doživljava od ljudi, kada ga odbijaju kao kandidata za upis u vojnu akademiju, pa je prinuđen pohađati srednju tekstilnu školu u Mostaru. Ovaj biser Hercegovine, pisac prekrasno opisuje ali izostavlja posve neopravdano „zaštitni znak” grada – autora „Emine” i „Ostajte ovdje”: Aleksu Šantića! Jasno, pomoć je omogućila solidarna sestra Hatidža, svršenik Više Učiteljske škole koja se zaposlila u jednom selu i na taj način slala je novac bratu Ibrahimu za nastavak njegovog školovanja u Mostaru! Blagoslovljene naše sestre, pune strpljenja i odricanja! Njihove žrtve zaslužuju divljenje i nagrade!

Poglavlje o odsluženju vojnog roka u ex JNA, postaje neobično bitan detalj u ovoj, mozaičnoj, romansiranoj biografiji. Dugo se pamte i nikada ne zaboravljaju izreke iz bivše Jugoslovenske narodne armije: „Ko nije služio vojni rok u Bileći, taj uopšte ne zna šta je vojna služba!” ili „Gdje počinje vojska, logika prestaje”. Zgoda oko otimačine dnevnika koji je pisac vodio, od strane komandira voda – „grebatora” za viši čin, izaziva smijeh i tugu. Autoru se „zalomilo” tako što je stigao na odlsuženje vojnog roka Domovini/Otadžbini, baš u godini kada je ruska armija okupirala Čehoslovačku, 1968! Zbog specifičnosti situacije, oni su dobili naređenje da zaposjednu određenu lokaciju, gdje dolazi do izražaja slabost u lancu zapovijedanja. Tad uči okrutnu vojnu lekciju zauvijek: „Bolje je biti živ i žedan, nego mrtav s utaženom žeđi”. Moram priznati da sam i ja doživio period proveden u JNA, skoro na isti način, gdje mi je upriličen recital za Dan Republike i Dan JNA, u krugu kasarne i Domu JNA. Ipak, ruku na srce, treba kazati da Ibrahim Hondjo vrši svojevrsnu hiperbolizaciju dobrota ovog vremena. Zašto? Tada je bila poznata javna tajna o prisustvu brojnih negativnosti koje su u redove armije stizale direktno iz civilstva. Vrhunac neljudskosti i licemjerja se ogledao u krađama (novca, paketa, vojne opreme i MTS-a), šikaniranju, mobingu i zlostavljanjima na fizičkoj osnovi. No, u jednom je pisac u pravu, a to je da vojni rok naziva „drillom”. Kasnije, kada donosi odluku da ne prisustvuje sastancima brigade, ostvaruje odluku tipičnu za pisca, sklonog neposluhu! Riječju, „pravila službe” i uniforma nisu za nepokorne pjesnike...

Doba traženja posla i prvog zaposlenja u Livnu, ostaće zapamćeno kao vrijeme „ispitivanja pulsa” pridošlice. Naime, radnici fabrike/tvornice: Antonio, Jovo i Arif, pitali su ga šta je po nacionalnosti? Radi napetosti situacije i smirivanja tenzija zbog blizine rata, piscu se otvara mogućnost odlaska na rad u „obećanu zemlju” – Njemačku, kao gastarbajter, za vrlo pristojnu platu od 4.000 (tadašnjih) DM. Umjesto prihvatanja rada vani, Hondjo dobija posao zamjenika Komandanta u Opštinskom štabu Narodne odbrane, i to kao časnik za operativu, podučavanje, trening i civilnu odbranu. Tu susreće simpatiju, lijepu i vitku djevojku, duge, crne kose, sa snježno-bijelim zubima, koja mu se predstavlja kao Olgica. Razlika u imenima presuđuje i njihova se veza raspada njenim odlaskom u Brčko. Ispovijedanje pisca je zbilja natopljeno prefinjenom toplinom i nijansiranjem, posebno u detaljnom opisu posjeta druga Tita Jablanici u dva navrata: 1971. i 1978. godine, u vrijeme obilježavanja jubileja – 35-te godišnjice čuvene „Bitke za ranjenike”. Vrhovni komandant – Tito, je svojim naređenjem potvrdio humanizam i mudrost ovom odlukom, spašavajući ogroman broj ranjenih boraca. U sklopu ovog, pisac se ne libi da rekonstruiše i opis nastupa u Prozoru, zajedno sa profesorom u srednjoj školi Salković Omerom. Dakle, u toj 1971. godini, se desila radost u tri navrata, ali i žalost zbog smrti oca Ahmeta.

Zaposlenje i boravak u Banjaluci, od 1972. godine, opisuje skoro besprijekorno. I ovdje, opet, autor valjda nenamjerno zaboravlja dopuniti sjećanja i na čuvenog pripovjedača, poslanika i buntara Petra Kočića! Srećom, nije propustio istaknuti onu dimenziju po kojoj je Banja Luka vazda prednjačila i bila znamenita u odnosu na ostale bh i ex Yu gradove: znatno većem broju djevojaka od mladića! Sudbina/slučaj su htjeli da na književnoj večeri, koja se održala na Pedagoškoj akademiji, susretne svoju buduću izabranicu i prvu suprugu Rasemu. Njegovom iznenađenju nije bilo kraja kada je ona izvodila recital, na sceni, posvećen djelu Maka Dizdara. Novi, sljedeći susret se događa 1973. godine, kada započinje „ašikovanje”, ispunjeno komplimentima. Ibrahim Hondjo kaže: „Proljeće je vrijeme za nove ljubavi” (str. 73). Na njegov rođendan, studentkinja jednog od fakulteta Univerziteta u Banjaluci, prilazi mu i daje poklon, uz prvi rođendanski poljubac! Njen izbor je bila knjiga poezije Duška Tri-funovića: „Intenzivna njega”, sa riječima posvete: „Nikada mi ne spominji smrt bilo kada više, ja želim vidjeti život kada gledam u tebe!”, njenim potpisom, mjestom i datumom... Završetak školovanja, rastanak i odlazak su bili zaista dirljivi, a kada skonča na Internom Odjelu bolnice u Slavonskom Brodu, zbog stomačnih problema, čudesnom izdravljenju doprinosi pisac pozitivnom energijom. I, još važnijim za svaku mladu ženu: prstenom zaruke svojoj voljenoj vjerenici, te dogovoru da će se brzo vjenčati na njegov rođendan, 16. aprila!

Slatki i sretni život porodice Hondjo, u Bosanskom Brodu, biće zamijenjen uskoro čemerom i taksiratom. Destruiranje harmonije u karijerama dolazi kao neumitna posljedica. Ovo je ključno poglavlje za razumijevanje piščevih intencija: „Nas troje smo imali dobro organizovan život. Svake godine, imali smo malu svetkovinu za Irvinov rođendan, posjećen od naših najboljih prijatelja i njene rodbine. Za taj dan mi smo obično spremali pečenu svinjetinu, salate, različita pića i, naravno, tada bijaše rođendanska torta, brižno dizajnirana i napravljena rukama Irvinove mame.

Onda je došla 1982. Irvinov rođendan se približavao, moja žena je imala glavni problem sa zubima, a ja sam se spržio strujom i nosio zavoj na ramenu. Spremali smo se da proslavimo Irvinov deveti rođendan. Tog 25-og decembra, dva do tri dana prije proslave, on je nacrtao plavi auto i put. Mi smo ga pitali šta je to, a on je odgovorio da je to automobil koji će ga udariti. Rekli smo mu da se to neće desiti jer je on pažljiv i dobar dječak. Prije toga, on je često govorio da se plaši smrti, poslije čega bi razgovarali sa njim dugo vremena. Večer prije 25-og decembra, naši su gosti dolazili, moja žena bijaše dovršavala rođendansku tortu i nije imala vremena napisati ’Sretan rođendan’, zato što je morala otići u hitnu s učestalim bolovima. On je vidio tortu, prvo ništa nije rekao, a onda je upitao: ’Mama, gdje je napisano Sretan rođendan, sine’? Mi smo mu objasnili situaciju i on je to prihvatio. Gosti su već prvi stizali i tada više nije bilo vremena. Kupili smo mu ručni sat koji je silno želio kao rođendanski poklon. Bio je veoma ushićen i sretan. Svečanost je prošla u veoma dobroj atmosferi.” (str. 93.) Krhanju sklada je doprinijela tragična smrt djeteta. Ibrahim Hondjo je sahranio svoga prvorođenog sina Irvina, u petak, 31. decembra, 1982. godine, na ateističkom groblju u B. Brodu.

Zatim, avgusta mjeseca 1986, napušta novinarsku profesiju i to nakon 12 godina dugog angažmana, prelazeći na rad u Slavonski Brod i firmu „Đuro Đaković”. Iste godine, u ljeto se javljaju ozbiljni zdravstveni problemi. Tri godine poslije smrti djeteta, raspada se i njegov prvi brak. Autor nastoji pronaći spas, utjehu, izlaz i rješenje u pisanju, bjekstvom od potresnih zbivanja i stradanja.

Novi život započinje 1990. godine, sa dvadeset godina mlađom, drugom ženom. U bračne vode ulazi ponovo, 1991. godine, a kćerkicu Unu dobija iduće godine. Miroljubivi pisac odbija učestvovati u bratoubilačkom ratu i odlazi u Ljubljanu, glavni grad Republike Slovenije, gdje je supruga Suzana imala rodbinu. Tu preživljava, radeći razne poslove, a onda donosi odluku da pokuša sreću negdje drugdje, u egzilu. Aplicira za Kanadu. Svakako, taj rastanak se proslavlja na već uobičajeni način – „gidom” i pjevanjem: „Od Vardara pa do Triglava“, jedne od najpoznatijih komercijalnih tvorevina jugo-nostalgičara. Ispraćaj se desio krajem 1994. godine, a ubjedljivo najuzvišeniji momenat je plemenita gesta prijatelja Mlade-na, koji mu stavlja u džep, kao ličnu pomoć za hranu malom djetetu – 300 dolara!

Odlazak u Kanadu, popraćen je letom avionom, prvi put u životu! Osvaja piščeva iskrenost kad otkriva da je njegova prva, naučena riječ iz engleskog jezika: „tomorrow”. Muke izbjegličke oko snalaženja, preseljenja i zapošljavanja, krunisane su polaganjem zak-letve za kanadsko državljanstvo te pjevanjem himne, baš na rođendan prvorođene kćerkice Une! Konačno, autor završava prstenastu kompoziciju biografije velikim povratkom nazad u Evropu: Hrvatsku, Srbiju te Bosnu i Hercegovinu. „Svuda prođi svojoj kući dođi”, glasi naša poznata poslovica koja se idealno uklapa u burnu životnu priču Ibrahima Hondje.

Poslije 11 godina života u tuđini, s usvojenim znanjem engleskog jezika, pisac se vratio kući ali i svojoj najvećoj ljubavi – poeziji, koja ga nikada nije napustila i ostajala mu je vjerna cijeli život. Uz nesebičnu pomoć prijatelja Romana M. Cortessea i prevodioca Biljane Knežević, uspijeva realizovati neke izdavačke projekte s obzirom da je po vokaciji pjesnik. Objava knjiga je tijesno povezana sa putovanjima i novim susretima sa ljudima, te ugovorima raznovrsnih organizacija programa. Nezaobilazno se, po svojoj ljepoti i jednostavnosti, lako izdvajaju naslovi iz njegove knjige stihova „Enigma from the Stone”: skoro sve pjesme iz prvog tematsko-motivskoga kruga, „Nade”, „Šahovska igra”, „Sjenke”, „Pjesnici”, „Krug”, „Otišla si bez pozdrava” (posvećena sestri Mejri), „Moj san”, „Ljubav i novac”, „Magnolia”, „Moja kuća”, „Obećana zemlja”, „Šarmantne riječi” (posvećeno kćerkici Uni) i „Ona dolazi sa bljeskom sunca” (posvećeno kćerkici Stelli).

Nije bez razloga profesor, kritičar i pjesnik, te dobitnik brojnih nagrada u oblasti poezije: Diego Bastianutti, napisao u pogovoru: „Njegov život i put su dokaz da je promjena puna plodova i da je on istinski „Mostar”, čuvar mosta među kulturama podijeljenim na svijet i dušu. Njegova je poezija most između onoga što je bio, što jeste i što će biti”. (str. 200).

Čini se da je pjesnik Ibrahim Hondjo trajno inspirisan sredinom u kojoj se rađa i svim blagodetima: kamena, rijeke Neretve, neba i sunca koje uvodi kao lajt-motive u svoje književno stvaralaštvo zavidne ljepote i umjetničke snage. Stoga, njegova knjiga „Treads of My Essence”, predstavlja romansiranu biografiju o suštini života, čovjeka zaljubljenog u  ljepote života. Izvrsnog pisca koji po dosezima poezije i proze, ne zaostaje mnogo iza svojih prednjaka i „zemljaka”: Mehmedalije Maka Dizdara i Alekse Šantića. Autora što strancima dokaza  pjesničke vrijednosti i kvalitete, a oni  ga „nagradiše” simplifikujući prezime Hondjo, prilagođavajući u „Honjo”, kao naši pijani, poslijeratni nepismeni matičari.
 

nazad