O knjigama

Luka Čuljak

HARON DANAS RADI DŽABA

(Lamija Grebo: Haron danas radi džaba. Književna zaklada/fondacija "Fra Grgo Martić", Kreševo, 2010) ­

Lamija Grebo: Haron danas radi džaba

Zbirka priča Haron danas radi džaba kojom se Lamija Grebo (1983) upisala na književnu kartu ovdašnjih krugova, vješto je ispripovijedano te pomno odmjereno djelo. Grebin Haron dobitnik je književne nagrade Fra Grgo Martić kao najbolja knjiga prvijenac za 2009. godinu.

Grebo svoje likove gradi kroz svakodnevne situacije na koje često i ne obraćamo pozornost pa bila to vožnja vozom, svakodnevna kava ili ispijena piva koju zaboravimo čim naručimo sljedeću. Nisu to "velike" teme u kojima se nalaze likovi ove studentice novinarstva, tek tihe nedaće koje oslikava kroz manje eksploatirane kutove Sarajeva. Svakodnevne nedaće svih likova ponaosob postale su nedaće svih nas ranih devedesetih. Rat je obilježio, veoma vjerojatno, i osakatio autoričino djetinjstvo te u nekoliko priča Grebo upisuje taj nezaobilazan kod. U priči "Teta Brankini kolači" kroz utišali humor i kroz naraciju djeteta govori o teta Brkinim kolačima prije i nakon rata.

Grebo je kroz lokalno jezičko obojenim dijalozima veoma bliska autorima starije generacije, a kroz svoje likove upisuje svoju samoću i pokušaj bijega od iste te nam kroz sedamnaest priča spontano, ali ipak očigledno logično, stvara sintezu male priče i velike istine, koje se odmah urežu u pamćenje i dugo tamo miruju. Da autorica ne robuje formama dobar je pokazatelj dva dijela priče "Buđenje samoubice" koja je napisana kao duži poetski tekst, što nam daje za pravo da od ove mlade autorice u sljedećih nekoliko godina očekujemo i zbirku pjesama.

Kratkopričačka praksa kod Lamije nabijena je značenjima i jasno je da je autorica koja je odrastala u sarajevskoj mahali najbliža tom kulturološkom ključu, ali nikako ne može biti potpuno strana niti nekom daljem krugu jer priče su ispripovijedane na dvije do tri stranice i ostavljaju prostor svakom čitatelju da iščita ideje, koje su uostalom bliske svakom čovjeku. No ono što je bitno spomenuti da Grebo ne zaobilazi topos mahale, osim kroz par priča (Buđenje samoubice), tako je njezina naracija ostala jednostavna i ne pretjerano deskriptivna i ostala bliska, na žalost ili ne, autorima koji o ovom podneblju pišu mistificirano i melankolično. Kroz simbolički potencijal mahale svjedočimo stiliziranim ali i nedovoljno lucidnoj naraciji, onoj istoj mistificiranoj i melankoličnoj.

Dopadljivim malim fragmentima svakodnevnice nije ostavila mjesta praznom hodu i kratka priča kao takva nabijena je značenjima. Spisateljica oslikava patrijarhat, koji nikako da skinemo sa vrata, daje sliku mahale i svega što "raste" u tom dijelu grada i oko njega. Kroz nekoliko izmjena pripovjednog registra njene priče su dovoljno i maštovite i duhovite da vas ponesu i na kraju kupe. Kroz njezin "Northern Exposure" prolaze pomalo groteskni likovi, ali nadasve iskrena galerija likova gdje iz otuđenosti i kroz vlastite male mitove i mitologije pokušavaju pronaći svoje mjesto u društvu, žudeći vlastitim slobodama i vlastitom rastu. Prepoznatljive kulise Sarajeva naglo su nestale… ali i od te priče se treba odmaknuti i ispričati neku novu, ko zna, možda još ljepšu.

Spomenuo sam da je Lamija Grebo bliska autoricama i autorima koji su generaciju stariji, dodao bih kako je njezin senzibilitet blizak i Zeničanki Lamiji Begagić i Splićanki Olji Savičević Ivančević jer kod sve tri spisateljice nalazimo ogoljenu egzistenciju kojoj se sve tiho podsmijevaju.

Zamjerka ovoj zbirci priča jest njezina kratkoća i to je još jedan od razloga da se nadamo Lamijinim sljedećim djelima te da nam svojim eruptivnim i psovkom nabijenim pričama odvede gdje odavno ili nikako nismo bili. Lamija je definitivno autorica koja tek dolazi i kojoj se trebamo radovati.
 

nazad