Sagledavanja

Nenad Grujičić

Bećarac

Fenomen "naše najkraće narodne pesme",¹ kako Mladen Leskovac u predgovoru svoje poznate antologije naziva bećarac, predstavlja i dalje nedovoljno ispitan teren i veliki izazov za proučavaoce narodne lirske poezije. Nadahnuta i autoritativna, dosad u nas prva i jedina, studija o bećarcu, ipak, u mnogo čemu nije do kraja raspetljala mistiku komplikovanog dvostiha naše narodne poezije. Ostaju velike nedoumice, čak i nesporazumi, na terminološkom planu, zatim, na nivou predočavanja književnoistorijske geneze deseteračkog dvostiha i, konačno, njegovog geografskog rasprostiranja.

Četiri godine poslije prvog izdanja Leskovčeve antologije je je Bećarac (1958), Vinko Žganec u svom tekstu Melodije bećarca piše: "Bećarac je zapravo bećarac onda kada se ti dvostihovi pjevaju, i to ne bilo koju melodiju, nego baš onu koja se naziva istim imenom. Kad gajdaš samo svira neku melodiju, a uz to ne pjeva, vješt narodni pjevač odmah će znati da li on svira bećarac ili koju drugu vrstu napjeva narodne pjesme. Ima, dakle, taj izraz bećarac osnova ne samo u tekstu nego i u melodiji, muzici… No, oslanjajući se na praksu narodnih pjevača, mi znamo da se ovi kratki dvostihovi mogu pjevati na razne druge melodije, koje nemaju nikakve veze sa melodijom bećarca… Nakon tih konstatacija čini se da prije spomenuta zbirka Mladena Leskovca nije nazvana pravim imenom, jer ti dvostihovi koje ona sadržava nisu sami po sebi, po golom svom tekstu i formi (deseterački dvostih) bećarci. Pod tim imenom podrazumijeva se nešto šire, nešto što obuhvaća još neke elemente, kojih u spomenutoj zbirci nema. Kratke, zapravo naše ‘najkraće narodne pjesme’ naš narod ne zove svagda i svugdje bećarcima. On ima za njih razna imena u raznim mjestima i vremenima, kao: pismice, pripjevi, kratke, samice, preklapuše, gonetalice, prijekuše, trkavice itd. Istina, često i ti nazivi označavaju prvenstveno način pjevanja narodnih dvostihova, a tek u izvedenom smislu su ujedno i naziv za tekstove ‘kratkih pjesama’ često baš takvih kakvi se u Leskovčevoj zbirci nazivaju bećarcima. U krajevima gdje su uobičajeni ti nazivi obično nije poznat izraz bećarac za jednake ili slične tekstove u dvostihovima."²

Žgančeve primjedbe su vrlo inspirativne. One podstiču na živo razmišljanje o terminološkim svojstvima deseteračkog dvostiha. Očigledno je da termin bećarac nije jedini i da ne može pledirati na poziciju koja će, kako na muzičkom tako i na književnom planu, biti sveobuhvatna. Osim naziva dvostiha, koje navodi Žganec, pomenimo ojkaču, gangu, rere, dikicu i šaranac.³

Bećarac je, nema sumnje, nastao u Sremu, Bačkoj i Banatu, "pa se onda preko Slavonije a kroz Šokadiju, i sa čvrstim a plodno sočnim staništem u njoj, spušta valjda tamo negde ka Kordunu i Lici, da bi onde, kao zaustavljen pregradom od kordona Vojne granice, kao presečen, naglo ustuknuo i umukao".⁴ Ovakva Leskovčeva mapa bećarca je, najblaže rečeno, neartikulisana. Ona je vrlo uska i zasnovana na proizvoljnom određenju: "valjda". Žgančeve primjedbe ovdje se pokazuju funkcionalnima. Širok je prostor na srpskom govornom području gdje se pjeva i čuje ta minijaturna pjesma. Bez Bosne i Hercegovine, danas Republike Srpske, teško je zamisliti svaku, čak i na brzinu skiciranu, mapu koja predočava postojanje "komplikovanog dvostiha".

Vuk Karadžić nije mnogo mario za ovu tvorevinu. Konkretno, bećarac mu nije "zapinjao" za oko, mada je znao da postoji. Tako, na primjer u Rječniku (1852), kao prilog oštrijem tumačenju riječi roditeljka, pojavljuju se ovakvi stihovi. Od švalera boljeg roda nema, / Od švalerke bolje roditeljke. Leskovac navodi i primjer povodom riječi štikla (Mojim šorom nikad blata nema, / Sve švaleri na štikla razneli). U narodnim poslovicama koje je Vuk sakupio nalaze se ovakvi dvostihovi: Nek’ se ženi, željela ga majka, / njega majka, a on djevojaka. Ili: Divne li su zelene livade, / još divnije dojke u djevojke. U Crvenom banu primjera ima mnogo: Oj, djevojko, lijepa li si struka, / da ti nije iod keceljom muka. Ili: Oj, devojko, što si tako luda, / što se baci, te mi razbi muda. I pored očiglednih "bećarskih" odlika ovi stihovi našli su se u sasvim drugim kontekstima, te koristimo priliku da ih "istrgnemo" i stavimo tamo gdje im je, takođe, mjesto. Kao mogući razlog Vukovog "ignorisanja" bećarca, Leskovac navodi onu čuvenu Karadžićevu rečenicu iz 1854. godine: "Što sam dosad sve okolišio, ovdje ću izrijekom da kažem: da se u svemu narodu našem nigdje ne govori srpski tako ružno i pokvareno kao u Srijemu, u Bačkoj i Banatu".

Nismo sigurni da je Vukovo "nepriznavanje" ekavskog izgovora igralo presudnu ulogu povodom bećarca, odnosno deseteračkog dvostiha. Jer, da je imao više interesa za "kratku pjesmicu", zabilježio bi primjere na ijekavskom govornom području. Skloniji smo mišljenju da Vuk, naprosto, nije tu minijaturnu tvorevinu smatrao relevantom za svoj posao i da je ona, za njega, tada, predstavljala samo fragment istrgnut iz veće lirske cjeline. A da je Vuk omašio kad je u pitanju ekavski izgovor, tu spora nema: sjaj i ljepotu govora Srema ovaplotio je, samo dvije godine poslije Vukove izjave, niko drugi do Branko Radičević.

Kad govorimo o vremenu formiranja bećarca, Leskovac je vrlo oprezan: "Ono što je izvesno, to je da je bećarac već pre sredine XIX veka formiran, ili bar u jeku formiranja".⁵ Navodi pjesmaricu (1844) Petra Vukičevića iz Sombora, koju je u rukama imao Radivoj Simonović koji se, u listu Brankovo kolo (1907), prisjetio jednog primjera: Bože, spari ko za koga mari, / a raspari ko za kog ne mari. Žaleći što od pjesmarice nije ostalo boljeg traga, Leskovac podrobniju svoju analizu zasniva na Bačvanskim pesmama Stevana Boškovića (Novi Sad, 1862, 1879) i Banatskim pesmama od P. T. (Novi Sad, 1863, 1866).

U Rukopisnom odeljenju Matice srpske, Marija Kleut pronašla je pjesmaricu Nikole Begovića (18211895). O vremenu i mjestu nastanka M. Kleut kaže: "Kao i mnoge druge, i ova pesmarica malo otkriva o okolnostima svog nastanka, ali bi se skoro sasvim pouzdano moglo odrediti vreme i mesto njenog nastanka. U Kostajnici kao bogoslov, N. Begović boravio je 1843. godine, te je to svakako, vreme kada je počeo beležiti pesme u svoju pesmaricu. Skupljati ih je mogao i ranije a beleženje se moglo nastaviti i nešto docnije".⁶ Ova pjesmarica je dosad bila najstarija pronađena zbirka sa primjerima bećarca. Nastala je dvadesetak godina prije zbirki koje pominje Leskovac. Međutim, valja pripomenuti da u zbirkama iz osamnaestog i s početka devetnaestog vijeka ima primjera bećarca. Istina, oni su, u primjerima koje ćemo navesti, dati u plaštu poslovica, ali je očigledno da nisu samo to, već bećarci prije svega. U zbirci Jovana Muškatirovića Pričte iliti prostomu poslovice (Beč, 1787) ima ovakav dvostih: Jebi, pope, neka selo plaća, / al’ se pazi, ne poseri gaća.⁷ Mrsan, pravi bećarac, pored kojeg stoji opaska: Dalmacianska poslovica. Ovaj detalj, najedanput, širi vidike povodom geografskog rasprostiranja "kratke pjesmice". U drugoj Muškatirevićevoj zbirci Pričte iliti po prostomu poslovice (vtoroje i umnoženo izdanije, Budim, 1807) nalazi se ovakav dvostih: Kuća ti se kućerinom zvala, / a žena ti čelo glave srala.⁸ I u Erlangenskom rukopisu (17161733) ima dvostihova koji strše u tkivu pjesama i djeluju kao potpuno samostalni: Ogledalo, da bi ne gledalo, / ti si mene majki opadalo. Ili: Bolje dragu ljubit’ na kamenu / neg’ nedragu na meku dušeku.

Leskovac predočava primjer bećarca koji pjevaju junaci Seoba Miloša Crnjanskog: Temišvare, ni selo ni grade, / većem jedan pokraj bare smrade. Leskovac je u nedoumici da li je bilo moguće da se 1752. godine, koju u svom djelu navodi Crnjanski, pjeva bećarac. Ovako se određuje: "Može biti da je bećarac ili neka njegova rudimentarna forma, obrazovana već negde pod kraj XVIII veka… To su nagađanja, međutim".⁹ Imajuću u vidu primjer iz prve Muškatirovićeve zbirke, nama se čini da je to sasvim realno, i da je bećarac, bez ikakvih nagađanja, postojao krajem XVIII vijeka, ali i prije.

Pređimo na trenutak u devetnaesti vijek. Potrebno je reći da je bećarac imao izvjesnog uticaja na pjesnike romantizma. Dragiša Živković piše: "I sada, ako uporedimo bećarce s ljubavnim pesmama naših romantičarskih pesnika, zastajemo iznenađeni: mnogi i mnogi motivi, ton, metar i ritam, unutrašnja rima, poente, cele pesme naših romantičara od Branka do Laze Kostića, mogle bi se uneti u zbirke bećaraca, i obrnuto: mnoge bećarce kao da je ispevao neki od ovih pesnika, naročito Zmaj ili Laza Kostić".¹⁰ Poetsko savršenstvo bećarca, dakle, djelovalo je i na "umjetničku" poeziju, provociralo pjesnike koji su ispitivali svekolika stilskojezička svojstva jezika na kojem pišu. Tako kod Radičevića čitamo: Danas ima a sutra nas nema, / Ajd’ u kolo ko će tu da drema, kod Zmaja: Imam pesme ako nema zlata, / pesmebiser dragoj oko vrata, kod Laze: Sitnih želja poletelo jato / da s visine izgledaju zlato. Čitav vijek docnije, Branko Ćopić, neponovljivi krajiški mag humora i tragike, čije je djelo duboko protkano zlatnim nitima ojkače, pjeva: Iznevjerih poput sablje tupe, / mala moja iz Bosanske Krupe. No, ovdje se već začinje priča o ojkači, krajiškoj vjekovnoj pjevaniji koja je, takođe, određena rimovanim deseteračkim dvostihom i predstavlja vrhunsko srpsko narodno blago.
 

Appendix

UNESKO je Hrvatskoj priznao ojkanje i bećarac kao njihovo nematerijalno kulturno nasleđe. Ojkanje je tako uvršteno na "Listu hitne zaštite", a bećarac na "Reprezentativnu listu". UNESKO traži od Hrvatske da, povodom prve liste, zaštiti ojkanje i spase ga od nestajanja. S obzirom da su iz Hrvatske Srbi izgnani sa Banije, iz Korduna, Like i Dalmatinske zagore, kao i iz delova Bosne i Hercegovine, (gde se vekovima ojka), Hrvatska će teško moći da sačuva ovaj element nematerijalnog kulturnog nasleđa. Ojkanje je danas u svom punom kapacitetu zaživelo u Srbiji (Vojvodini) i to ne samo povodom najnovijeg talasa izbeglištva, već i kroz seobe  i kolonizacije posle Prvog i Drugog svetskog rata.

Bećarac je u Vojvodini danas deo žive svakodnevice, prisutan u svom stopostotonom obliku, nezamenjiv i dalekosežnih dometa, čak do Temišvara i Rumunije. Poznata je antologija "Bećarac" Stevana Bugarskog, štampana 1988. godine u Bukureštu.

Osim dveju pomenutih lista koje poseduje Konvencija UNESKO-a, u njenom okviru postoji i treća, "Registar dobre prakse zaštite", koja omogućava različitim i susednim državama da podnose zajedničke nominacije povodom istog elementa nematerijalnog kulturnog nasleđa.

______________
Napomene:

1. Mladen Leskovac: Bećarac, Matica srpska, Novi Sad, 1958, 1979, str. 9.
2. Vinko Žganec: Melodije bećarca, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slovena, Zagreb, 1962, 40. str. 513-523.
3. M. Leskovac: Još jedan naziv za bećarac, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, XXII, 3, Novi Sad, 1974. U drugom izdanju svoje antologije, na str. 48, u fusnoti Leskovac ne prihvata sugestije Maje Bošković-Stulli (Petokrako zašto si crvena, Zagreb, Lukos, 1959, str. 6) "da se ove pjesmice zovu još i pismice, samice, rozgalice, kratke, pripjevi, pripjevci, kantalice i slično". Ovdje je, dakle, ključna Leskovčeva greška.
4. M. Leskovac: Bećarac, Novi Sad, 1979, str. 14.
5. M. Leskovac: Bećarac, Novi Sad, 1979, str. 28.
6. Marija Kleut: Pesmarica Nikolaja Bjegovića, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, XXXV/1, Novi Sad 1987, str. 171-179. Pogledati polemiku N. G. sa Marijom Kleut u "Poljima" br. 351, 352, 353-354. i 355.
7. Primjeri iz zbirki Jovana Muškatirovića nesumnjivo govore o postojanju "komplikovanog dvostiha" prije izvora koje navode M. Leskovac i M. Kleut, i vuku dublje u prošlost: čitavih pedesetak, odnosno stotinu godina. Navedeni primjeri uveliko stišavaju Leskovčevu zebnju: "Traganje za bećarcem dublje u prošlosti sve je teže: zabeleženih tekstova, po svemu sudeći, nema ni onoliko koliko do 1844, a podataka za kakvu-takvu slutnju malo je" (Bećarac, Matica sprska, Novi Sad, 1979, str. 24). Dvije stvari, povodom izučavanja bećarca, vrlo su značajne i bez njih je praktično nemoguće pristupiti bilo kakvoj istraživačkoj akciji koja pledira na inovaciju: prvo, moraju se uvažavati Žgančeve primjedbe koje otvaraju mogućnost integralnog sagledavanja fenomena deseteračkog dvostiha na srpsko-hrvatskom govornom području i, drugo, oslobađati se hladnog, okamenjenog modela školske žanrovske kategorizacije, te, bez predrasuda, pod plaštom poslovica i kletvi, otkrivati očigledne primjere bećarca, odnosno, dvostika o kojem je riječ.
8. Pored ovog dvostiha stoji opaska: Teške su kletve. Nije rijedak slučaj da su kletve čist bećarac iliti, pak, ojkača. Na primjer: Dabogda se prevrnula na me / prikolica puna udovica. Ili: Svekrvice, bogda bolovala / štalu slame sama poderala.
9. M. Leskovac: Isto, str. 28.
10. Dragiša Živković: Dve stilske crte srpskog romantizma, Evropski okviri srpske književnosti, Prosveta, Beograd, 1970, str. 207-234.
 

nazad