U veseloj vrevi, iz ruke
u ruku,
talasa u vis prepečeni crijep,
na očevid neba i zemlje podiže se novo šljeme,
tek odsječena ljeskova na vrhu kuće grana
okićena peškirima i košuljama zarnim,
na krovnom rogu pod oblakom raskoračen
otac-vikalo vijori sa darovima,
i rakija-majka dignuta u svod:
o, potkozarski šljivici
u litrenjačama sa komušom!
Kad Draže vikne – cio kraj zatiša.
"Oj, komšije, kumovi i prijatelji,
čujte i počujte,
evo ga Mitar Šiljeg iz Gomjeniice
pokriva svoj dom,
pomog’o mu Gospod Bog,
rodila pšenica bjelica
i sitna dječica..."
Topi se grlo u podnevnom suncu,
sirotinjska stižu uzdarja draga:
eno pečeno prase pentra se u nebesa,
kištra piva – i ona iskošena plovi na grede,
vezeni rupci – krila paganskih čuda,
berićet slijeće na kuću.
"Evo Momčilo Banjac iz Orlovače
donio peškir od sedam metara,
kraja mu nema..."
A ubrus – ni do lakta.
"Trivun Turudija iz Baltinih Bara
tri košulje zlatom izvezene
na dar komši svome..."
A ono – košuljica bijela.
Mravinja svijet oko novih duvara,
djeca se jagme sa starijima ko će veće
žuljeve na dlanovima izlinjati,
smijeh prekriva mili bol,
dupla se i troji teret iz šake u šaku,
babe se miješaju sa curama:
krezubo oko mlado zasvjetluca.
...Jaoj, moja
šezdeset i koja,
nit’ i’ brojim
nit’ se mlađe bojim...
Iz Becnerovog gaja –
dva vrana gavrana nadlijeću čudeso,
sa suvog hrastovog šiljka treći
izviđa na jedno pa na drugo oko,
zrakne i kopcu kljun
u elipsi nad rajskim predjelom,
u daljini pada potok
na rasklimani mlinski točak,
gle, žabica na mokrom škrljku!
Jate se legende i skaske,
oblačići nad Kozarom prolaze kroz
zarđalu gvozdenu kariku – trag potopa
na vrhu Mačkovog kamena uz koji negda
bijaše vezano brodovlje na moru,
nečije dijete boso trči preko strnjike,
bride tabani u zuju pčela iz Hamzinog tuka,
golubi-gaćani mjerkaju događaj.
"Čujte i počujete,
evo Markan Bundalo
donio šporet iz daleke Njemačke..."
Kad tamo – a ono rešo sa dvije male ringle.
Kresne duga devetka,
za njom jači parabelum,
onda – nešto
slabije:
ovo je
pištolj-plašljivac
– prepoznaje neko –
kuc-puc, kuc-puc: eno
ga prikiva dasku!
Oho-hooo, čuje se
odasvud, ihi-hiii,
kupe djeca vruće
ča’ure.
...Puška moja i u
njojzi meci,
to su moji u godini
sveci...
Štrecaju srca, nadimlju se prsa,
ženska muškoj, ova ruci do sebe,
bez prestanka crijep za crijepom dodaje,
mućka se pletenka tomašičke šljivovice:
da li brlja, jà li prepečenica,
nije važno, nek’ je ima, nek’ se dvoji,
neka raste i vaznosi na krov,
na sunce, za sreću.
"Evo Mileva Kecman iz Jutrogošte,
na radost svima,
donijela tri tuke pečene..."
Kad ono – pile iz živice.
...U mog dragog
livada na glasu,
sve do podne kokoši
popasu...
I dok si trepnuo, kuća
pokrivena:
miruju fijat iz
Usoraca i mečka iz Berlina,
priljubili staklene
njuške
fićo iz Stratinjske i pežo iz Pariza,
motorčina horeks
i motorić tomos
obostrance naslonjeni
na orah,
aj, s bicikla spade lanac:
neko sa nj skoči pa pravo u promaju prozora
da objesi čuturu o letvu nad glavom,
zulufe, eno, pustilo ničije kopile.
...Mala moja, brkovi
ti crni,
de i’ malo k’o baja
zavrni...
Hiljade čavki prelijeće gaj
– nečiji na jesen svatovi!
Ori se slikama rujni komad postojbine,
rječica Jasenovača gudi u planini,
nalakćen na lótre
ne ispušta rakiju zbunjeni Nijemac,
namašćenih trepavica licka flašu
i germanska suđenica iz Svodne.
vikalo za malo da padne – silazi krakat,
s koljena čisti trag cigle,
gazda mu nešto na uvo šušori,
bljesnu zubi – jednog nema!
...Kućo moja
bagremova pruća,
popiće te baja do
svanuća...
U lijevu stranu kvasa staro kozarsko kolo:
hvataju se raširene u ukrštaj ruke,
otac prvači, kum i kuma polažu:
ona, grlata, treperi, dodaje k’o muško,
uzrio u piću, uzvraća domaćinov brat,
uza nj vikalov prijašin iz Omarske,
viđaj đeda! – proklecava momačka koljena,
gega u šeširu Šàra Štrbac
što i na sahranama za punim stolom zapjeva,
šareni zvuci stopljeni u jedno,
iz mutnog zametka kola –
sve bistriji i bistriji rojevi riječi,
uskaču Oljača i Drljača,
za njima k’o vjetar Jelača, Srnača i Suvača,
tiskaju se Puvača, Rebrača i Kuvača,
ne daju se zadihani Ujača i Garača,
teče lijek zavičaja,
raste medna pjevanija,
lizne goli život k’o poskok na jàri.
...Pala magla preko
Kostajnice,
a vedrina iznad
Dobrljina...
Kolo brzâ i pamet preuzima,
glasovi složeni k’o datumi u kalendaru,
starac-sàgrma iz Marićke otmjeno se ači,
gleda ga štucovani brčić iz Brekinje,
svi izmijenjeni u licu –
sa sudbinskim oj oko ušiju,
podignuti na vješala pjevačke nirvane:
nema smrti bez suđena dana.
...Nema kola do mene
sokola,
ni igranja do moga
pjevanja...
A pjesnik na Paležu onomad reče:
Nekoliko djevojaka sučelice kolovođama,
zapjevima sa usamljenog pletiva,
sa bistrog perila,
sa jastuka nesanice,
prožmaraju kolo mutnim ljubavnim trepetom.
...Tijo pjevam, tijo
se uvijam,
tijo dragog u srce
ubijam...
Ni malter u cipelama,
ni munje sa Sane,
ni paščad na japiji,
ništa ne razgoni ojkaču,
dugo se mijesi kolo,
nema sile da pjesma umine:
sjemenjača, korjenjača,
kalemača, maternjača...
...Pjevaj, mala,
usta ti otpala
kad si meni barabi
dopala...
Dišu stolovi puni pite i pečenja,
isparavaju ljevače, kovrtuše, savijače,
mrijeste se mekuše, gužvare i zvrkuše,
posestrime-gibanice puhću,
od kolskog bruja čokanjima rastu krilca,
zinula da pjeva iz Crne Doline
i praseća glava s jabukom u zubima,
nad njom ratnik iz Strigove bez noge se krsti,
okruglasti kolačići i kiflice s marmeladom
u inju šećera šuruju,
paprika-rόga čeka nezasita usta,
napinju se zatvorene pléte žestine:
devet jezika govori stara šljivovica,
izlizana od veselja pljòska iz Piskavice
– i ona bi da poleti!
...Usta moja od uva
do uva,
ko će vama namjesiti
kruva...
Kurýza sa tri kore – tinja,
gordi se zlaćani kajmak,
meki sirevi za ćapćanje spremni,
miriše od zimus turšija-carica u bojama dýge,
o, ženske ruke, šta li ne spremiste sve,
umršen kupus-ribánac kipi u činiji,
na srijedi stola utuljena pogača – načeta,
u malom zemljotresu pune gajbe pod stolom cvokoću,
jagnjetina ubrana sa miljakovačkih proplanaka
vrela u tanjirima lebdi,
so i sirće vrebaju slatki zalogaj,
udesno pljôšte se torte sa prelivom sirupa,
sunčevinom zalivena salata u bokoru,
bijeli luk – crni, papričica ljuta,
sve nanovo cvjeta, rađa,
sve okrilaćuje – s kolom da se u visine vine!
...Stani, kolo,
krvavu ti nanu,
zape šešir o
šljivovu granu...
Pljusak iz vedra neba ubacuje stolove
i graju u prazne zidine:
pazi, sejo, da žlica ne spa’ne,
pridrži, brale, kvrgušu,
ne daj, sine, da rakija line!
Svi pod dragi krov:
snajica snaši tobož kašljući s ramena sklanja
nevidljivu dlaku: ajoj, sestro mila,
sad i suva grla nazdravljaju,
cakle zenice u prostoru bez vremena,
tu pijucka Milka Rasavčanka,
prijašin iz Pejića zubima k’o klješta
otvara zelenu flašu piva
i treska pjenu između nogu:
"Evo ti, ja ga osunati" – pa do dna iskapi spas,
blento ćapi parče iz tepsije
pa ga zali tuđom mučenicom,
sit gladnom ne vjeruje,
zazubice rastu k’o šobot leda po krovu.
...Kupus, krompir i vruća slanina,
od to troje nema ogrizina...
Djeca nanovo rođena
(i ona iz dubičkog zbjega – kojih nema),
anđeoski ćarlijaju, prste oblizuju,
svako svakom na askurđela liči,
bijesni preci krote se u pečenici,
jelo je vóđekā najbolji eglen,
snaše vrckaju, majke tihuju,
dodajder viljušku, nema je,
eto je kraj noge, pala je!
...Daj rakije, popiće je brko,
makar brko od rakije crk’o...
Vikalo i dvojica iz Čirkin-polja
– još ispod streje,
ćulaju ledenu krupu veličine oraja,
ne da im se od pjevanije rastati.
...Moj kolega, do mene si prvi,
svoje ću ti natočiti krvi...
Žagri soba,
ikone na zidu bez maltera banu pa nestanu,
grešne se duše komešaju,
duvanski dim žmara po ogriscima
i kostima na stolu i uokolo,
pjesma će u tom tužna-radosna,
iz grla Dražinog promuklog:
i gorkača i medvača,
i svjetlača i mrakača,
i posnjača i masnjača,
i blatnjača i nebnjača,
i zvjezdača i krstača.
...Kad ja umrem i kad me ponesu,
reci, mila, da si moja bila...
Puče vedrina:
nanovo kolo kadi svježi dom,
u bijelim pantalama frajlinski se ritne
viždrača Persa iz Dortmunda,
braća Jugovići iz Busnova
pjetlovski zastružu nogom
pa niz brčinu namignu guzatoj Staki iz Knežice,
ona vihorom iz suknje zanese i lijevo i desno,
svaki joj pokret bedevijski silan i lijep,
nema stida ni čekanja,
svi ponosni i važni, jedini i jedincati,
kao ljuta boljka razmota se kolo
u zmijoliki rukopis tijela.
...Oj, barabo, ko ti kuću čuva,
vjetar duva pa mi kuću čuva....
A pjesnik sa Paleža kaže:
Pokreti se kližu
kao na zejtinu u zglobovima,
podlaktice se traže i nalaze sa dojkama,
djevojke i mlade udovice
zaostaju lijevom nogom
pa se kao tobož s toga iskošavaju
muškarcima iza sebe –
kao da im se podmještaju.
...Vidi ti se po očima, mala,
da se ne bi puno otimala...
Pjevanija rastjeruje demone iz sela,
blâži u srcu i cvjeta dolinom u brda,
munje-svjetlice učvorene zâre
u krošnjama sa pristiglim jabukama,
odnekud povede Stojan iz Rakelića:
...Mala moja kad prokvoca tvoja,
oj, djevojko, dagaj dušo moja...
Posuvraćenih očiju, odlutao bogzna kud,
u gizdavom okretu uzvraća Ljuban iz Jelovca:
...Nasadi je na dva jaja moja,
oj, djevojka, dragaj dušo moja...
Biće nove djece,
vrele supe i života,
biće šećera i soli, proljeća i zime,
biće radosnica i ljutica suzâ,
i odlazaka u svijet biće
i povrataka u Prijedor biće.
...Sitno pjevam, daleko se čuje,
ima l’ iko da mi se raduje...
Kapaju zviježđa s okićenog oca,
sa ramena vise rupci i košulje,
na ražnju – glava i rep krmčeta,
jedan čarom izvezeni cvijet na peškiru,
izgaravljen, skriva vrelu cijev za kaišem.
...Nešto čiča zgunjgur’o u gunju,
pištoljčinu k’o božiju munju...
Pod mladim mjesecom,
bez igdje ikoga svoga,
vikalo – sad već sa onoga svijeta,
kukurikne kao oroz,
lane k’o pas
i rikne kao bàk.
Zanijemi dô, zora se spusti
i život iz kamena krene.
...Biće svega samo naske neće,
ko će sa mnom, neka odma’ kreće...
Snom načeta lica ljube se i razilaze,
otac i dvojica (i jedan sa strane što uči)
suču preostalo plamenje ojkače.
Troglavo grlo u nirvani tepa.
...Evo dođe da zapjevam vóđe,
kod ovoga doma poštenoga,
evo sada pa opet nekada,
oj, djevojko, dragaj dušo moja!
