Iz novih knjiga

Ratko Božović

SEDMORICA PROTIV MENE

("Uduženje humorista i satiričara Crne Gore", Podgorica, 2010)
 

IGRA DOSJETKE

Naučio sam da uživam u životu.
Postao sam mazohista.
Dejan Tofčević
 

Nije bilo razloga da se čeka ili nagađa da li je rođen još jedan aforističar. Sve je bilo jasno. Od kako se pojavio na javnoj sceni, Dejan Tofčević se pred­stavio kao osobena lič­nost umjetnosti aforizma. I što je još važnije, od prvotnog objavljivanja svojih umotvorina do danas, u stalnom je usponu. U širokom rasponu od aforizma do maksime, iskazanim krat­kim jezičkim for­mama, on nastoji da prevrednuje farsičnu, anarhičnu i fanatizovanu stvarnost i da, uz pomoć humorno-satiričnog diskursa, kritičke distance i misaonih in­ver­zija, ob­znani horizont individualne i kreativne slobode. To je način obračuna i sa svojim i sa kolektivnim predrasudama. To je čin oslobađanja i čin slobode.

U prvoj zbirci aforizama Crno na belo – 2002, Tofčević pokazuje kako u na­šem vremenu, u savremenoj civilizaciji, vlada nered – i u društvenoj stvar­nosti i u glavama ljudi. Zato je, ne slučajno, na početku aforizam: Razlika iz­među pesimiste i optimiste je u tome što je pesimista uvek u pravu. Polazeći od ta­kvog uvjerenja, razumljiva je njegova refleksija: Čitav svet je poludeo. Treba napraviti sanatorijum za normalne. Aforističar je, još tada, pokazao i ve­liku zainteresovanost za ovdašnju ubr­zanu istoriju, za njena retrogradna i kontradiktorna ishodišta, za pustoš i haos tranzicije. Zato pominje i obraz­laže rikverc istorijskog točka, kao obnavljanje nepodnošljive beskonač­nosti i kruženje nasilja i zločina. On zapisuje: Socijalizam kao prelazni period je od komunizma napravio feudalizam. Tu promjenu bliže određuje ovako: Da bi ma­njina dobila jahte, većini su morale lađe da potonu. Sve se događalo iz­van racionalnog i normalnog iskustva, izvan pameti, u civi­lizacijskom smislu i smislu progresa. U njegovoj verziji slike stvarnosti prepoznaje se, ne samo stagnacija, nego i re­gresija: Otišli smo predaleko. Još jedan korak i stižemo gde smo bili. On zapisuje: Posle borbenih, sviraju se posmrtni marševi. Do toga je moralo doći, zbog svega što je tome prethodilo: Kada lađe tonu, praznoglavi ostaju na površini. A kad je kriza već uveliko bila u zamahu, on se pita: Kako padamo ovoliko dugo, kada se nismo tako visoko kotirali? U strahovitom neredu tranzicionog košmara, aforističar apo­strofira i velike gu­bitnike, ali i trivijalne dobitnike: Kada ko­la krenu nizbrdo, najviše nastradaju volovi. Aforističar vidi politiku kao dobitničku i utilitarnu kombinaciju u ap­surdnoj zbilji. A onda se dogodilo: Oprali su novac, radi čistih ra­čuna. Na javnoj sceni teško je bilo razabrati koliko je zlo nadmoćnije od dobra, ali da su zločinstvo i destrukcija u pre­vlasti nad racionalnom i konstruktivnom for­mom života, bi­lo je više nego očigledno. Otuda je i razumljivo zapažanje: Slike za poternice se uzimaju sa naslovnih strana. Javni ži­vot je opstajao u tami tajne države. S toga je razumljiva opa­ska o apsurdu realiteta: Takvi su negde pod ključem, a negde drže ključna mesta. Da ne bi skliznuo u potpuni nihilizam, slijedi zaključak: I ovde je bolje nego nigde. Aforističaru je jasno da ni zloglasna i nihilistička refleksija nema smisla, ako je ona jedini odgo­vor na sve oblike fanatizma i sveopšteg posrnuća.

Pored ovih opservacija, koje su dolazile iz sagledavanja po­remećenih vri­jednosti društvenog života, autor nagovještava deformacije mirnodopskog života i čemernog čovjeka u njemu: Da smo ostali deca, bili bismo mnogo bolji ljudi. Tu započinje i njegova preokupacija pitanjima o kontekstima i pro­tivurječjima slobode: I na slobodi je moguć zatvor. U tom je duhu i ovaj afo­rizam: Sloboda govora ne oslobađa razmišljanja. Tu su i ra­finirane opaske o pustoši čovjekovoj: Jezik mu mlati zbog pro­maje u glavi. Sve ove refleksije pojaviće se u mnogo većoj složenosti i nadahnutoj produbljenosti u njegovoj knjizi Predskazanje prošlosti – 2009, koja ima podnaslov Priručnik za pliva­nje dolinom suza. Na početku ovog djela, autor je zapi­sao: U ovoj knjizi je onako kako ste razumeli, a ne onako kako je napisano. Iza ovakvog iskaza skriva se jedno važno svojstvo tajnovitog aforizma; skriva se prisustvo više­smislenosti ili dvo­smislenosti njegove. Umberto Eko je obrazlagao i doka­zi­vao da je dvosmislenost kod filozofa nedostatak, a kod pjesnika vri­jednost. Pjesništvu bi, svakako, trebalo pridodati i aforizam, koji se služi literarnim sredstvima kazivanja i time uteme­ljuje osoben, poseban način mišljenja, koji može imati me­taforu  i hiperbolu,  umjesto  bilo  kakve  filozofeme. U Pri­ručniku za plivanje dolinom suza, Dejan Tofčević je ovla­dao paradoksom kao stvaralačkom metodom, kao duhovnim instrumentom i mantrom svakog uspješnog aforističara. Para­doksom, sa vještinom jezičke igre, sa dvos­mis­lenim i dvoplanskim jezičkim značenjima, aforističar anatemiše sve što liči na totalitarni poredak, osporava sve što je u nesaglasnosti sa slobodom.

A pošto je za njega aforizam krilatica koja leti glavom, nje­gova intelektu­al­na pronicljivost stiže do umne osmatračnice čo­vjekovih tjeskobnih stanja, tmurnih zbivanja i egzistencijalne magle. Opredjeljuje se za kritički stav, koji nastoji da ne osta­ne na pola puta ili u stereotipnom mišljenju. Njegova kritika dolazi kao svjetlost, koja direktno udara u mrkli mrak maski­rane stvarnosti. To je blijesak groma u noći neizvjesnog svita­nja. Ako bi se pitali zašto je to tako, aforističar bi, najvjerovatnije, mogao da odgovori: Aveti prošlosti su duh našeg vremena. U Tofčevićevoj verziji, odgovor bi mogao da glasi i ovako: Sve naše pobede su istorijske, samo su nam porazi geografski. Mo­žda bi se, ipak, opredijelio za ovaj odgovor: Malim narodima velikani po­mažu da to ostanu. Umjesto velikani, možda bi se moglo reći veliki narodi, oni koji od svoje samodovoljnosti te­ško mogu da shvate svijet koji njima ne pripada logikom inte­resa i dominacije.

Tofčević ima još jednu intrigantnu odrednicu aforizma. On ga definiše kao roman u afektu. Ta mini forma zaista ukida su­štinsku razliku sa razvijenim književnim formama, otprilike onako kako se ona uspostavlja između pri­povjetke i romana. Međutim, teško je i zamisliti razvijenu književnu formu da opstaje i da traje u afektu. Afekat, kao intenzivno i kratkotrajno emotivno stanje, daleko je od složenosti dugog trajanja. Afektivan odnos, često kao apsurdna strast, ne može izbjeći nikoga ko se uhvatio u kolo komunikacije, u kome je došlo do poremećaja mentalne i moralne ravnoteže. Ja i Ti, kao individualizovane posebnosti, ne moraju se naći u saglasnosti, u du­hu Mar­tina Bubera, već se mogu razilaziti isključivošću nepomirljive razlike. S druge strane, kao neravnodušna ironijska eksplozija, afekat se pretvara u kritičku poentu, u odgovor koji ostaje u polju osjećajnog života. Tako se, ova­kav afo­rizam pojavljuje kao upečatljiv torzo, kao forma kojoj ništa ne fali, a ima moć da istakne obrise postmoralističke kul­ture, koja je zaboravila na vrlinu i savjest.

Aforističar otključava brave zarđale od ustajalosti ili po­kvarene zbog rđave upotrebe. Osporava sve što je filistarsko, banalno i prostačko u ljudskim ži­votima i ljudskim odnosima. Vrijednosnom sistemu koji dominira u poreme­ćenoj stvarnosti suprostavlja se snagom mislećeg individuali­teta i mišlje­njem razlike, koja se ističe i poentira u satiričnom iskazu. Stvarnost zat­vorenog i propalog društva postaje me­ta kritičke opservacije, koja se ostva­ruje izvan stereotipnog mišljenja i vladajućih predrasuda. Ironično osjećanje života pro­izvodi oštrouman iskaz, jer ako nije takav, onda nije ni prikla­dan za aforističarevo rezonovanje. U tom rezonovanju, uvijek je prisutan smije­šak uma, a počesto i ironijsko podsmijevanje. Toj maloj formi, u kojoj afori­zam obitava, ne priliče nježni tonovi, niti sentimentalna plačljivost. U stvari, satiričar ko­ji ismijava sve što je zaslužilo da bude ismijano, daleko je od toga da jadikuje i da popravlja nepopravljivo.

A Tofčević i polazi od uvjerenja da je aforizam bez humora, bez ironije, bez dosjetke, jednostavno mrtav. S toga, u njegovom ironičnom repertoaru nižu se dosjetke – sve do­sjetka do dosjetke. Njegov aforizam uvijek prati zrno mud­rosti, koje je izbrušeno iskricama lucidnosti i stilskim finesama vedre duhovitosti. A ono što unosi dinamiku u Tofčevićevo aforističarsko tkanje, svakako je uspješno nastojanje da se, svaki put, nevjerovatnost istine prati ironijskim erosom i polemičkom strašću. To je način da se proizvede smijeh, koji se s lakoćom može pretvoriti u gorko osjećanje, a može stići i do produbljenih racionalnih saznanja. Aforističar kaže eksplicite: Budućnost nam se smeši do suza. Instrumentarij dosjetljivosti temelji se na vlastitom doživ­ljaju stvarnosti, na neusklađe­nosti svoje individualne egzistencije i nepod­nošljivog i su­rovog svijeta. U otporu prema svijetu prevare i blefa, u vla­da­vini gluposti i svakojakih ludosti, aforističar otkriva tamno lice realnosti. On tada oblikuje sliku sažete realnosti, realnosti koja u svojoj drastičnoj neo­čekivanosti liči na ču­do neviđeno, na fantastiku. Kad god je u prilici da ocjenjuje sve što se zbiva u njemu i oko njega, aforističaru je jasno da bez samoironije nema ironijskog mišljenja: Ja sam slavan satiričar. To znaju svi moji prijatelji. Tako se sa sobom, na ironičan način, poigrava aforističar koji nikoga ne štedi, pa ni sebe sama.

Dejan Tofčević ne pristaje da mu pogled ni za trenutak bude zamagljen, jer ne pristaje na samoprevaru i samozava­ravanje. To je i preduslov za njegovo kritičko razotkrivanje svudprisutnih budalaština i vulgarnosti svijeta bez smisla. On često mijenja ugao posmatranja – jednom pažljivo ocje­njuje stvar­nost koja ga okružuje, a drugom prilikom presu­đuje svima i sebi sa­mom, bespoštedno i bez milosti. Uvijek je prisutan vlastiti doživljaj, koji se najčešće ispoljava kao otkriće. Svakako, do toga je dolazilo i s toga što je satiričar pokazao veliko razumijevanje za društveni život, za njego­ve izopa­čene oblike i česte sunovrate. Kao pronicljiv saznajni subjekt, aforističar je zakoračio u racionalno i neracionalno područje, u oblast vrijednosti i nevrijed­nosti, ali uvijek sa ambicijom da se upusti u vrednovanje i prevrednovanje, da obezbijedi relevantnu formu kritičkog mišljenja. Zahvalju­jući tome što se bavio ontologijom bitnog i što je imao po­uzdanu istraživačku strategiju, on uspijeva, uz pomoć autofikcije, da stigne do makro i mikro struktura društ­ve­nog života i individualne egzistencije, kao i drugi podvižnici iz afo­rističar­ske gerile.

Kao oštroumnom analitičaru i ljudskih slabosti i kolektivnih posrnuća, ne pri­liči mu zanovijetanje, niti uzaludne me­ditacije o bilo čemu i svačemu. Zato i ne krije da mu smeta palanačko prežvakavanje jedne te iste priče, istrošena opšta mjesta gluposti, banalnosti i vulgarnosti. Dabome, najviše mu smeta uvreda zdravog razuma i dominacija prostaštva. Aforističar razotkriva pomra­čenu političku scenu anomičnog društva, ali i egzistencijalnu mučninu i trau­matična stanja pojedinca, čovjeka od straha, depresije i neostvarenosti, tako da njegovi aforizmi suštinski prate i antropološke i političke te­me, stanja dugog trajanja i pragmatične sadašnjosti. On ne za­boravlja ono što se ne smije zaboraviti, jer iz zaborava izrasta novi korov istog porijekla. Pred po­navljanjem istog besmisla rađa se tjeskobna refleksija, ali ne i nespokojna za­čuđenost, niti patetični vapaj. A u jednostavnom i sažetom kazivanju, u njegovom aforizmu, nađena je mjera uvjerlji­ve i nadahnute kontemplacije i upečatljive misaonosti.
 

nazad