GLAS BJEKSTVA
O, pustite me, vremenu koje vaznosi me na brdo
slućene jave,
u predio što voli mene,
jer ovu ja javu nosim u svom budućem srcu,
u svom rođenju
što lipti ko smišljeno jutro na brisanom
prostoru mora,
što pomalja se da uzme me,
da vjenča me nedragim smislom smirenja,
urlikom mrtvih,
iz kojeg ruke stida i ruke užasnog vida
nesvijesti svlače me do gole kože,
do gole kože prezrenja,
do mutne javke što nije moj glas
već stasaju očevi u mom nejakom sluhu.
O, pustite me vremenu, a kamen bola nek se kotrlja,
nek se prlja
sunce koje je izmišljeno za podzemlje ranjene nade
za majku nerođenu,
za djecu koja tek će da se izrode
ne smrti svoje, već smrti očeva,
dok san im ne slomi ljepota poniranja,
ljepota prodiranja usahlog juriša pred odzivom
prisutnog sna na vjetru umorne jave.
PROLJEĆNA BOKA
Kad bi bilo da duh života uđe u pjesme
moglo bi se i dalje svjedočiti rječju
ali život izmiče stihovima
a pjesme samo svjedoče o nemoći.
Dok gledaš snježnu prostirku na Lovćenu
tako daleku a mraz se budi
silazeć u dolinu i topi se
međ vodoskokom mimoza u cvatu
u pjesmi od svega ništa nema od mirisa
samo žudnja da život uđe u stihove
jer daleko i blizu ne možeš u riječi
utisnuti iz čula opojne mijene
koje proljeće nosi i širi.
A onda iznebuha kad sunce zađe za oblak
rafali studi ponovo guše šum mimoza
od primisli da će zima preteći
a ljeto te mami samo kao nadežda.
Kad bi bilo da život uđe u riječi
pjesma bi bila ovozemaljska
a ne kao slutnja nebeska da se može
posvetiti u ustuk života posve nepredviđen
pa zato i jeste pjesma nehaj nemoći.
Samo je usmjerenje prirode stalno
a sve drugo je nedostojno pa riječi
koje tvore pjesmu postaju samo utjeha
u muci da se život zaustavi u pjesmi.
