(„Udruženje književnika Srpske”, Banja Luka, 2009)
IGRA
Još kao djeca najviše smo se
Igrali žmurke
Tako nas je igra gradila i nadziđivala
Da smo mislili da svijet
Nikad bolju građevinu nije vidio
Ni doživio
Svako zauzima svoj položaj u prostoru
I čeka povoljan trenutak da vrati
Izgubljeni život iz prethodne večeri
Krijući strah u grudima lovimo jedni druge
Iza leđa neopaženo prilazimo
Oslonjeni na dah iz sopstvenog grla
Ponekad nam nestane vazduha
Pa onako obezvazdušeni dišemo Mrak
U tuđem prostoru
Širimo ruke u prazno i zagrlimo kamen
Nadrastao koprivu
Kao svoje tijelo da grlimo
Tako nam se desi da ispod tuđeg Mraka
Osvijetlimo i djelić svoje duše
PRIJATELJSTVO
Žurno se provlačim
Između kontejnera sa smećem
Prečicom
Zaobilazim životinjice
Što njuškaju uokolo
Pronalazim put koji dobrovoljno čuva
San uz san mačke i psa
Ne vidim gdje su im glave
Gdje repovi
I granica između tijela
Osim zajedničkog mjesta za zagrljaj
POSLJEDNJI KORAK
Grupa ljudi silazi niz stepenice
Niko od svečanih odijela ne vidi
Sunce u otišlim koracima
Niti iko primjećuje ko s kim korača
Tek posljednji korak
Iz moje se utrobe diže
Po pravdi Svevišnjega
Koja me u datom času stiže
