I
Bol, boja Božje milosti, istiskuje me
kap po kap. Pokazuješ put sjenama,
dodaješ luč svoju noći; da te nema,
premda goriš – to je blisko tek
pepelu, izaslaniku Mjesečevu...
Težina oklijeva tobom dozvati uzrele
jabuke iz nekog zaboravljenog,
svjetlom oborenog oka – sviti se u
ranjen pogled... Kako, pitaš lastu
gaslu, zaustaviti prostore i radošću
nebo zatrpati? Procvjetati uzaludno –
gromu jedinome da se to: postojati i
ne biti baš, govoriti, a samo ćutati...
XIX
Ćutati samo, a govoriti, baš biti – ne i
postojati: to se da jedinome gromu;
uzaludno procvjetati, zatrpati nebo
radošću i prostore zaustaviti... Gaslu
lastu pitaš – kako pogled ranjen u se
sviti oka oborenog svjetlom,
zaboravljenog nekog iz jabuke uzrele
dozvati? Tobom oklijeva težina...
Mjesečevu izaslaniku, Pepelu, tek
blisko je to: goriš, premda nema te da
noći svoju luč dodaješ, sjenama put pokazuješ... Kap po kap me
istiskuje
milosti Božje boja, bol.