Autori


Zoran M. Mandić

Zoran M. Mandić

Ro­đen 1950. go­di­ne u Vla­di­či­nom Ha­nu. Di­plo­mi­ra­ni prav­nik. Ob­ja­vlje­ne knji­ge pe­sa­ma: Ko­ra­ci sum­nje (1971), Put­nik i nje­go­va ne­vo­lja (1976), Ope­ko­ti­na (1980), Upu­tstvo za op­sta­nak (1982), Ka­rin­ska troj­stva (1987), Či­ta­o­ni­ca (1989), Ni­šan (1990), Kraj se­zo­ne (1991), Bi­zar­na ma­te­ma­ti­ka (1991), Ci­ta­ti (1992), Ra­do­vi na pu­tu (1993), Na­spram ču­da (1994), Kraj se­zo­ne i dru­ge pe­sme (1995), Ci­ta­ti i dru­ge pe­sme (iza­bra­ne pe­sme, pri­re­dio Sa­ša Ra­doj­čić, 1996), Ni­sam ni­ka­da na­pi­sao pe­smu ko­ju sam mo­gao da na­pi­šem (1997), Apa­tin i pe­sme od pre (1998), Use­kli­ne, pro­zo­ra (2000), Ne­stvar­ni šta­fe­laj (2005), i Ma­li (p)ogle­di (2006). Ob­ja­vio je knji­gu mi­kro-ese­ja Ma­li na­slo­vi (2003, 2008). Ob­ja­vlje­ni su mu iz­bo­ri iz po­e­zi­je na ita­li­jan­skom, Go­spo­do­vo pi­smo (u pre­vo­du Dra­ga­na Mra­vo­vi­ća, 1994) i na ma­ke­don­skom, Ne bri­nem za na­du (u pre­vo­du Ri­ste Va­si­lev­skog, 2004). Za­stu­pljen je u ve­li­kom bro­ju an­to­lo­gi­ja i pre­gle­da srp­ske po­e­zi­je u ze­mlji i ino­stran­stvu. Bio je član ži­ri­ja knji­že­nih na­gra­da: Go­spo­đin vir, Bran­ko­va, Pe­čat va­ro­ši srem­sko­kar­lo­vač­ke, Pa­vle Ada­mov, Du­šan Va­si­ljev, Pe­snič­ke sta­ze, Er­vin Šin­ko, Kru­na de­spo­ta Ste­fa­na La­za­re­vi­ća, Knji­ga go­di­ne Dru­štva knji­žev­ni­ka Voj­vo­di­ne, Len­kin pr­sten, Me­ša Se­li­mo­vić, Po­ve­lja Ka­ra­đor­đe i dr. Za knji­žev­ni rad na­gra­đen je na­gra­da­ma: Er­vin Šin­ko (1975), Pe­čat va­ro­ši srem­sko­kar­lo­vač­ke (1976), Ok­to­bar­skom na­gra­dom Apa­tin (1998), Iskre kul­tu­re Voj­vo­di­ne (2000), Ste­van Pe­šić (2004) i Knji­ga go­di­ne DKV (2006). Pi­še knji­žev­nu i li­kov­nu kri­ti­ku, ko­ju je ob­ja­vlji­vao u brojnim li­sto­vi­ma i ča­so­pi­si­ma kao i na TV No­vi Sad u emi­si­ji „U sa­zve­žđu knji­ga“ i na RTS Be­o­grad. Član je AICIL-a – Evrop­skog udru­že­nja knji­žev­nih kri­ti­ča­ra sa se­di­štem u Pa­ri­zu. Ži­vi u Apa­ti­nu.