(poljski Alojzi Buđiš,
1874–1934) Rodio se, živeo i umro na severnim Kašubima i u njegovom
stvaralaštvu preovlađuju severni, „najkašupskiji“ i
najsamosvojniji dijalekti kašupskog jezika. Smatra se jednim od
najznačajnijih kašupskih stvaralaca tog regiona (njegovo ime nosi
gradska biblioteka u Pucku, jednoj od četiri neformalne kašupske
prestonice, na obali Gdanjskog zaliva, gde je i sahranjen), iako sva
njegova dela staju u jednu knjigu nevelikog obima. O Budzišu se
malo zna, jer su proučavaoci kašupske književnosti na njega
obratili pažnju tek u drugoj polovini XX veka, a njegove kraće forme
su raspršene po brojnim regionalnim časopisima međuratnog
perioda. Više se može govoriti o njegovom stvaralaštvu (jer su
biografski podaci veoma škrti), koje karakteriše apsurd, sa
elementima antiutopije, fantastike i iako, često karikaturalni,
likovi po svom karakteru podsećaju na njegove sunarodnike, on, za
razliku od ostalih kašupskih pisaca, nikada o kraju i narodu iz
koga potiče, ne govori neposredno. Tipičan je njegov ciklus o
Železakima, stanovnicima bliže nedefinisanog regiona,
specifičnog karaktera, koji po svom ponašanju u mnogim elementima
podsećaju na mentalitet ljudi iz našeg podneblja i neke likove iz
srpske književnosti. |